Almaški kraj: Lavirint kroz vekove

Almaški kraj je najstariji novosadski kvart, u kojem su sačuvane kultura i tekovine na kojima je Novi Sad osnovan.

Ako vas šetnja Novim Sadom odvede u kraj sa vijugavim ulicama, starim kućama sa kućnim brojem iznad vrata, i jedinstvenom atmosferom drugačijom od ostatka grada, znajte da vas je put doveo u čuveni Almaški kraj. Brojne kulturne, političke i društvene okolnosti dovele su do toga da se u ovom delu starog gradskog jezgra i dalje živi i radi u tradicionalnom okruženju, na savremen način.

Almaški kraj

Godina je 1718, Novi Sad se još uvek zove Petrovaradinski šanac, a celokupno stanovništvo sela Almaš, koje se nalazilo na močvarnom zemljištu između Temerina, Nadalja, Siriga i Srbobrana odlučilo je da se preseli u Novi Sad. Razlog je bio neki, danas već zaboravljeni nesporazum sa komorskim vlastima. Dvadesetak srpskih porodica je natovarilo svoju pokretnu imovinu na volovske i konjske samara i seljačka kola, i doselilo se na periferiju Petrovaradinskog šanca. Stvorili su novi gradski kvart i dali mu naziv svog starog sela.

 

Izvorni naziv ovog kraja bio je Ajmaški, ako ćemo verovati čuvenom pesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju, koji je napisao pesmu o nekom Paji iz Ajmaškog kraja. Književnik Aca Popović Zub išao je uveče u svojim Uspomenama da se šeta u Ajmaški kraj, a istoričar Vasa Stajić u XX veku piše da je crkva Ajmaška.

 

Almaški kraj

Vijugave ulice

Iz istorijskog i urbanističkog ugla Almaški kraj je ono što je kao takvo prikazano na najstarijim sačuvanim mapama inženjera Antona Kaltšmita iz 1745, odnosno 27 godina posle preseljenja. To je splet krivudavih ulica, prema današnjim nazivima omeđen Temerinskom ulicom, Trgom Marije Trandafil, ulicama Đorđa Rajkovića, Zemljane ćuprije, obe strane ulice Matice srpske, Koče Kolarova i Almaške. Može se reći da je Almaški kraj bio sa tri strane okružen putnim pravcima na kojima se razvijao privredni i društveni život (transport, trgovina, zanatstvo, kafane). Splet krivudavih i isprepletenih uličica, inače karakterističan za orijentalne čaršije i mediteranske gradove, krije zanimljivu istoriju i podseća na minula vremena, gde su urbanistički planovi pravljeni spram mere građana. Legenda kaže da Almašani imaju lavirint uličica i sokaka, atipičan za Vojvođane, zato što svoje prepreke radije zaobilaze, umesto da ih rešavaju.

Nepravilnost ulične matrice Almaškog kraja je fenomen nastao zbog hidrogeoloških faktora, samog terena i njegovih osobina, uslovljen rasporedom suvih greda.

 

Kuće su imale kućni broj, koji se i danas vidi iznad pojedinih ulaznih vrata. Ovaj broj je imao veći značaj od same adrese, i po njemu su se vodila poreska zaduženja.

U starom Novom Sadu nazivi ulica nisu bili po imenima značajnih ljudi, već po zanimanjima, životinjama, biljkama, kafanama i putnim pravcima. Ovi nazivi dosta govore o mentalitetu stanovnika, a imaju i poetski prizvuk. U Almaškom kraju najstariji nazivi ulica bili su Mesečeva (danas Pećka), Licidarska ili Jazavčeva (Svetosavska), Mišija (Baranjska), Sedam vođa ili Zmijina (Hadžić Svetića), Crnog petla (Save Vukovića), Gušterska (Sterijina), Rodina (Milana Rakića), Lavovska (Miloša Obilića), Jelenova ili Medena ulica (Petra Kočića). Kafane su nekada buli glavni orijentiri, pa su po njima i ulice nazivane (Fazanova, Kod tri violine, Kod četiri krajcare).

Odlukom austrijskog dvora, pored Novog Sada prokopan je kanal 1875. god. Tada je isušena Bara četiri krajcare, koju su zatekli još stari Almašani kada su naseljavali ovaj kraj. Ime Bara četiri krajcare nastalo je zbog obaveze da svaki vlasnik čamca koji ulazi u grad preko bare, plati četiri krajcara. Posle 1875, taj močvarni deo pretvoren je u pašnjake, a kasnije je na tom mestu počela da se stvara prva industrijska zona u Novom Sadu.

Jedna od retkih ulica koja je sve do danas sačuvala stari naziv jeste Ulica Zlatne grede, koja i danas predstavlja najvišu tačku grada – 80 metara nadmorske visine. Dunav se često izlivao i plavio, ali nikada nije prelio preko Zlatne grede. Čak su je nazivali i Dam (brana). Vasa Stajić je rekao da je to ulica srpske inteligencije zato što se u njoj rodio i stanovao veliki broj intelektualaca u XIX veku (Đura Daničić, Jovan Jovanović Zmaj).

Almaški kraj
Lađarska ulica

Najuža ulica u Novom Sadu takođe nosi isto ime već vekovima. Lađarska ulica širine je svega 2,5 metara. U starim spisima nailazimo na podatak da je ona široka 3 koraka, a dugačka 80. Stari žitelji su ovaj sokak nazivali šećer sokak jer je bilo zgodno proći njime s voljenom osobom i izmamiti koji poljubac krišom.

Stari duh Novog Sada

Almaški kraj je u početku bio siromašan, stanovalo se u skromnim kućama napravljenim od pruća, oblepljenim blatom i pokrivenim trskom (tzv. čatrlja ili udžerica). Arhitektura je bila tradicionalna, seoska – dužna kuća sa tri odaje i malim prozorskim okvirima. Nije bez razloga Almaški kraj nazvan selom u gradu.

Na mestu današnje Almaške crkve prethodno je postojala pravoslavna bogomolja izgrađena još 1718, od trošnog materijala od kog su Almašani podizali i svoje kuće, ali ona nije bila dugog veka. Almašani su novu crkvu gradili od 1797. do 1808, i to oko stare, a kada su radovi završeni staru crkvu su izneli kroz vrata, ciglu po ciglu.

Dragocenost Almaške crkve je ikona Bogorodica sa Hristom, delo Uroša Predića, koju je naručila supruga novosadskog knjižara Arse Pajevića 1905. Ova ikona je smatrana intrigantnom, jer je lik Bogorodice isuviše realistično urađen, a pozajmljen je od gospođe Anke Pajević. Povela se velika rasprava zbog kršenja pravoslavnog kanona.

Najpoznatiji Almašani su pesnik Đura Daničić, slikar Petar Dobrović, novinar i književnik Aleksandar Popović Zub, Đura Popović Graničar koji je prvi preveo Don Kihota na srpski jezik, glumac Svetislav Ivan Petrović, prvi Srbin koji je između dva svetska rata napravio zavidnu filmsku karijeru u Evropi, tamburaš Marko Nešić.

Period posle Drugog svetskog rata za Almaški kraj doneo je velike promene. Stari zanati, baštovanstvo i povrtarstvo kao delatnosti postojali su samo u tragovima. Industrijska zona se seli na novu lokaciju, i ovo postaje kvart za stanovanje. Iz današnje perspective, marginalizacija Almaškog kraja srećna je okolnost – kako nije bio izložen modernizaciji koja je izmenila staro jezgro grada, Almaški kraj ostao je gotovo u potpunosti očuvan. Ono što ga danas čini zanimljivim i značajnim jesu spori ritam promena i privrženost stanovništva tradicionalnoj kuturi. U ovom jedinstvenom arhitektonsko-urbanističkom kompleksu još uvek se oseti stari duh Novog Sada. Kultura i tekovine na kojima je Novi Sad osnovan, a koji neminovno blede i nestaju, sačuvan je u ulicama Almaškog kraja.

Godine 2019. Almaški kraj proglašen je za zaštićenu kulturno-istorijsku celinu, čime je data garancija da će ova njegov njen kulturno-istorijski identitet ostati očuvan i u vekovima koji dolaze.

 

 

Autor: msr Ljiljana Dragosavljević Savin, istoričar Foto: Uroš Dožić, Jelena Ivanović

Povezani članci