Milica Stojšić portret

Milica Stojšić: Kad svetlost postane umetnost

Milica Stojšić je arhitektkinja, audio-vizuelna umetnica, bavi se scenskim dizajnom i fotografijom, politikom percepcije i neuroestetikom. Sve ovo možda zvuči kao eksperimentalni pristup umetnosti, ali u središtu svega je nešto vrlo jednostavno i svima blisko – svetlost.

Nakon što je završila master studije arhitekture na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu i master studije dramske i audio-vizuelne umetnosti na Akademiji umetnosti, učešća na Praškom kvadrijenalu gde je nagrađena Zlatnom medaljom za uspostavljanje dijaloga, s uspehom je realizovala zahtevne projekte poput scenskog dizajna za Doček i Kaleidoskop kulture u okviru Fondacije „Novi Sad – Evropska prestonica kulture”. I to je samo deo puta koji je mlada umetnica u svojoj karijeri prešla. Možda nije slučajno što se Milica Stojšić opredelila za svetlost kao osnovni element u svom stvaralaštvu. Ona sama reflektuje baš ono čime se i bavi.

Po struci si arhitektkinja i dizajnerka svetla, a imaš i zvanje audio-vizuelne umetnice u oblasti dizajna svetla. Najpre, da li bi mogla da nam približiš svoju fascinaciju svetlom? Šta te je opredelilo baš za ovu vrstu umetnosti?
– Svetlom sam počela da se bavim sasvim slučajno – naime, malo pre nego što ću završiti studije arhitekture, dobila sam ponudu za posao dizajnera svetla u arhitekturi, kroz koji sam upoznala i zavolela svetlo kao medij. Kroz rad na dizajnu svetla u arhitekturi, proširila sam svoja interesovanja i na scenski dizajn svetla, odnosno počela da istražujem pitanja šta scensko svetlo može da uradi za jedan događaj i kako naš doživljaj prostora i vremena možemo transformisati svetlom. Uz fotografiju kao hobi, negde usput se sve sklopilo u jednu generalnu fascinaciju svetlom i načinom na koji ono oblikuje sve što vidimo i omogućava nam da vidimo, za početak. Zanima me kako kreativnom manipulacijom svetlosti na sceni, a i van nje, možemo kreirati ili uticati na nečiji doživljaj.

Tvoj rad broji izložbe iz oblasti arhitekture, kratke filmove koji su prikazivani na internacionalnim festivalima, zlatnu medalju Praškog kvadrijenala, video-radove, scenski dizajn za koncerte i predstave, izložbe fotografije, kojom se takođe baviš…. Osim što je teško uopšte i pobrojati sve tvoje aktivnosti i interesovanja, kako bi ti definisala svoj put u karijeri?
– Uh, pa ovo je najteže pitanje. Rekla bih da je najmanji zajednički sadržalac mojih veoma različitih interesovanja, upravo ta fascinacija građenjem i manipulacijom vizuelne slike uz pomoć svetlosti – bilo da je reč o živom događaju, fotografiji ili video-mediju. Volim da rastem kroz izazove nepoznatog i njihovo savladavanje, te nije isključeno da se ovom spisku pridodaju još neki mediji umetničkog i dizajnerskog izražavanja.

Kada bi morala da se opredeliš za samo jednu od oblasti umetnosti kojom si se do sada bavila, koja bi to oblast bila i zašto?
– Možda fotografijom, valjda zato što je tu većina stvari pod mojom kontrolom i mogu relativno brzo da vidim rezultat svog rada. Za mene je fotografija introspektivna aktivnost, zato što podrazumeva posmatranje ljudi i studiju njihovih karaktera, uz traženje specifične i subjektivne perspektive. U tom smislu, predstavlja neku vrstu kontrapunkta u odnosu na primenjenu umetnost svetla, kojom se bavim kroz dizajn svetla za različite događaje, a koji uvek podrazumeva zavisnost od mnogih drugih faktora. Volim oba načina rada, obožavam rad u timu u kojem vlada dobra energija, ali možda prepoznajem da mi u ovom trenutku fali malo tog introspektivnijeg načina rada, gde više stvari zavisi samo od mene.

Sada imamo priliku da u KS Svilara pogledamo i tvoju performativnu instalaciju 3000ms, ujedno i tvoj doktorski rad, koji istražuje doživljaj vremena u savremenom svetu – odnosno, poručuješ nam da sadašnjost izmiče dok uzaludno pokušavamo da uspostavimo kontrolu nad budućnošću. Ovaj apsurd u poimanju vremena je dobra osnova za još neka pitanja sadašnjice i onoga što čini našu svakodnevicu. Pa, kako se protiv toga boriti?
– Mislim da se pitanje koje sam pokrenula tiče veoma važnog aspekta savremenog života, ali da odgovor na njega mora pronaći svako od nas ponaosob. Kako stati, kako ne dopustiti anksioznim mislima da nam ukradu sadašnjost koja nam izmiče jer se nerviramo zbog prošlosti koju ne možemo da promenimo, ili budućnosti na koju suštinski ne možemo previše da utičemo? Kako ne biti pritisnut tokom vremena, ako znamo da je ono konačno, odnosno da je naše vreme na ovom svetu ograničeno? Zašto smo toliki robovi vremena, ako ono ne postoji nigde osim u nama? Sve su ovo pitanja koja sam postavila sebi, ali i drugima, kroz rad 3000ms. Ipak, odgovor na njih svako treba da potraži u sebi i svom viđenju sveta.

Aktivno se baviš sportom, plivanjem, trčanjem i planinskim trčanjem, a želela bi da u svoju biografiju zabeležiš i half ironman trialton. Dešava li se da inspiracija naiđe dok se baviš nekom od ovih napornih fizičkih aktivnosti, odnosno da li stvarno vidiš vezu između aktivnog tela i isto takvog duha?
– Apsolutno, vreme dok se bavim dosadnim fizičkim aktivnostima poput trčanja ili plivanja predstavlja najkreativniji period dana za mene – to je moje vreme za ništa, kada sam nedostupna, kada mi misli slobodno lutaju i neopterećene komunikacijom sa drugim ljudima, uspevaju da se slože u sasvim neočekivane zaključke ili ideje. Kroz svesno traženje dosade u pokretu tela, nalazim kreativnost uma.

Godina titule Evropske prestonice kulture samo što nije, Novi Sad će 2022. godine pokazati čime je zaslužio ovu prestižnu titulu. Ti si jedna od važnih ličnosti ovog procesa, kao umetnička direktorka na dva najvažnija i legatska projekta – Dočeku i Kaleidoskopu kulture. Kako ti vidiš sam projekat i koliki je izazov raditi za Evropsku prestonicu kulture?
– Mislim da je pred sve nas postavljen veliki izazov kojim treba da pokažemo da je Novi Sad u svakom smislu zaslužio titulu Evropske prestonice kulture. Iako smo suočeni sa nimalo lakim zadatkom, da ujedinimo i unapredimo lokalnu scenu umetnika i dizajnera koji se bave dizajnom događaja, smatram da će upravo ovakav pristup, usmeren na održivost ovih platformi i kada godina titule prođe, učiniti da ovi projekti žive i organski se razvijaju. Ključnim smatram uključivanje studenata Fakulteta tehničkih nauka i Akademije umetnosti u Novom Sadu u kreativni proces na ova dva projekta, jer su oni možda jedne godine studenti, ali već sledeće mladi profesionalci koji čine da scena živi i raste. Džabe nam sva tehnologija ako nemamo kreativce koji će umeti da je iskoriste.

Koje probleme uočavaš na lokalnoj umetničkoj sceni? Da li misliš da je Novi Sad na dobrom putu da zaista postane evropska kulturna metropola, jer svakako, mnogo preduslova je već tu – od multikulturalnosti koju neguje, preko nebrojenih mladih talenata koji svakodnevno isplivavaju na površnu. Ima li u Novom Sadu prostora za njihov napredak i afirmaciju?
Rekla bih da je to neka fragmentarnost lokalne scene, koja tako gubi snagu da napravi korenite promene. Ako ne želimo da ljudi za Novu godinu očekuju samo koncert na centralnom gradskom trgu, moramo im ponuditi kvalitetne sadržaje koji će im privući pažnju i navići da zahtevaju više – dobro dizajniran događaj, u svakom smislu te reči. U tom smislu su platforme Doček i Kaleidoskop kulture započele važan proces, koji podrazumeva kreiranje prostora za prepoznavanje i rad pojedinaca koji se bave dizajnom događaja, kako bi se od njih na jedan organski način formirala i ojačala lokalna scena.

Koje manifestacije (umetničke, sportske…) u Novom Sadu ne propuštaš i da li postoje neke koje nisu toliko popularne, a rado bi ih preporučila sugrađanima?
– Uvek volim da pogledam dobru pozorišnu predstavu ili film u bioskopu – iako je ova vrsta sadržaja u izvesnoj meri limitirana trenutnom situacijom oko koronavirusa, vredi ispratiti šta se to ipak dešava. Iako sam, kada je reč o platformama Doček i Kaleidoskop kulture, sa one druge strane, i uvek u frci oko konačnog ishoda, trudim se da ispratim deo događaja i iz pozicije publike. Svakako mi je zanimljiv i Fruškogorski maraton, koji kroz svoju dugu tradiciju omogućava ljudima da otkriju lepote prirodnog ambijenta nadomak Novog Sada.

Gde najviše voliš da se opuštaš i gde provodiš vreme sa prijateljima u Novom Sadu?
– U poslednje vreme to su upravo avanture po Fruškoj gori, gde kroz planinsko trčanje ili pešačenje svaki put otkrivam nešto novo. Što bi rekli, i priroda i društvo. Moram da priznam da mi sedenje po kafićima, ograničeno zbog trenutne situacije zbog koronavirusa, uopšte ne nedostaje, a zamenila sam ga dugim šetnjama po keju, uz Dunav, u kojima u društvu prijatelja pretresam najrazličitije teme.

Razgovarala: Leona Pap
Foto: Uroš Dožić

Povezani članci