Vladimir Samardžić: Uživam u muzici koja mi pruža nešto novo

Da nas životni izbori često odvedu neočekivanim putevima, svedočе karijera i život našeg sugrađanina, jednog od najboljih i najsvestranijih basista u Srbiji i regionu. Da Vladimir Samardžić nije, kako kaže, „silom prilika” u ruke uzeo bas gitaru u školskom bendu, a potom i u vojnom orkestru, da nije jednog dana 1993. godine dobio sudbonosni telefonski poziv, možda od njega danas ne bismo slušali priče i anegdote iz njegove bogate biografije, o nastupima sa najvećim domaćim i svetskim muzičkim imenima. A, možda mu je ovaj instrument, koji ga je doveo do studija na jednom od najpriznatijih muzičkih obrazovnih institucija u SAD, oduvek bio suđen.

Vladimir Samardžić ispričao je za Visit Novi Sad kako je tekao njegov muzički put, kako je izgledala muzička scena u Novom Sadu nekada i kakvu perspektivu ima sada i šta mu još uvek, posle mnogo godina bavljenja muzikom, predstavlja izazov.

Zanimljivo je da imate diplomu Berklee College of Music iz Bostona, na koji ste otišli sa 26 godina, a da pre toga niste stekli formalno muzičko obrazovanje. Kako je onda izgledao taj put od samoukog ljubitelja bas gitare do stipendiste ove muzičke institucije i kako je došlo do odlaska na drugi kontinent?
– Moj muzički put je počeo kada sam sa 11 godina kupio akustičnu gitaru u Muzičkom magazinu, u Dunavskoj ulici. Nisam pohađao muzičku školu, niti sam imao neku želju, možda i zbog toga što su dvojica drugara nevoljno odlazila tamo, najviše zbog solfeđa. Iako sam sa 15 godina silom prilika u nedostatku pravog basiste, zasvirao bas gitaru u školskom rok bendu, gitara je tokom srednje škole ostala moj primarni instrument, uz čiju sam pomoć sve više otkrivao svet soul, fank, bluz i pomalo džez muzike. Koncerti kojima sam prisustvovao, džez trubača Četa Bejkera u novosadskom Studiju M i sastava INXS u Wembly areni u Londonu 1987. godine, ostavili su na mene izuzetno snažan utisak i ojačali moj unutrašnji osećaj da muzika mora biti važan deo mog života, samo što u tom trenutku još uvek nisam bio svestan u kojoj meri. Želja mojih roditelja je bila da postanem inženjer elektrotehnike, a da muzika ostane moj hobi. Ja nisam poznavao nikoga ko se profesionalno bavio modernom muzikom i živeo od toga, tako da sam to prihvatio i upisao Elektrotehnički fakultet. Međutim, niko nije mogao ni da pretpostavi da će moj životni put promeniti odlazak u JNA! Prijavio sam se na audiciju za vojni orkestar i tako po drugi put „silom prilika” postao basista, pošto je mesto za gitaristu bilo zauzeto, ni ne sluteći da će ovaj izbor zapravo biti za ceo život.

Nakon vojske, sa indeksom u rukama, dobio sam od roditelja novac da kupim svoju prvu bas gitaru, Fender Precision. Ljubav između nas je cvetala, ali što je ona bila veća, to je moje interesovanje za fakultet bilo manje. Tome su doprineli neverovatni koncerti kojima sam prisustvovao tih godina, Pat Metheny Group u Hali Sportova na Novom Beogradu, John McLaughlin Trio i Miles David Band u Sava Centru, kao i moja fonoteka ploča i kaseta koja je rasla velikom brzinom iz meseca u mesec. Glad za usavršavanjem sviranja bas gitare, proučavanjem harmonije iz ugla savremene i džez muzike sve više me je obuzimala. Ipak, pored mojih roditelja i većina prijatelja me je i dalje videla kao „elektro-inženjera koji će u slobodno vreme biti dobar muzičar”.

Početkom 1993. godine skupio sam hrabrost da napustim fakultet i da odlučim da se profesionalno bavim muzikom. Od tog momenta u mom životu počinju da se dešavaju velikom brzinom razni interesantni događaji, poznanstva, svirke za koje bi mi trebalo mnogo vremena da ih sve ispričam, zato ću se fokusirati samo na dva najvažnija momenta.

Vasil Hadžimanov, tada već poznat mladi džez muzičar, nazvao me je jednog dana, predstavio se, pitao da li bi hteo da sviram sa njim i da možda snimim dve numere sa Biserom Veletanlić. Ja sam mislio da je pogrešio jer sam smatrao da još uvek nisam spreman za ozbiljne angažmane. Ispostavilo se da nisam bio u pravu, tako da je naša saradnja počela te 1993. i trajala sve do 2009. godine, sa određenim prekidima zbog Vasilovih i mojih studija u Bostonu. Zahvaljujući Vasilu i bubnjaru Rastku Rašiću, budućim američkim studentima koji su se već pripremali za odlazak u Boston, saznao sam za Berklee College of Music. Na njihov nagovor, dao sam im CD sa svojim snimljenim materijalom za prijem na koledž, da bi iste godine, 1993, dobio odgovor da sam primljen uz 50 odsto stipendije. Međutim, zbog razbuktavanja rata na prostoru bivše SFRJ i sankcija, ne uspevam da odem. Ipak, nisam to shvatio kao poraz, niti sam odustao.

Mnogo sam vežbao, svirao i nastupao često u beogradskim klubovima PLATO i Jazzbina, učeći od vrhunskih muzičara sa kojima sam tada sarađivao – Miroslava Karlovića, Aleksandra Jaćimovića, Vladimira Krnetića, Luke Boškovića, kao i od Josipa Pepija Lorbeka, Josipa Kovača Kikija i Aleksandra Ace Marinkovića svirajući u novosadskim klubovima Piping, Club 24, Drezvej, Atrijum

Onda je usledio drugi telefonski poziv i još jedan važan razlog za ostanak u Srbiji u tom momentu. Sećam se da je bila kasna jesen. Sa druge strane muški duboki glas koji se predstavio: „Dobar dan, ovde Raško Kovačević, menadžer grupe Smak i Radomira Mihajlovića Točka”. Objasnio mi je da Točak radi na formiranju nove podmlađene postave grupe Smak radi snimanja novog albuma. Zamolio me je da dođem do Beograda, da se upoznam sa Točkom i da malo zasviram sa njim. Točkovi prijatelji su me navodno nekoliko puta čuli kako sviram na Platou i tako su odlučili da me pozovu. Ja sam bio van sebe, samo što mi slušalica nije ispala iz ruke. Mesec dana posle tog poziva, ja sedim kod Točka u sobi i „džemujem” sa njim. Prošao sam i ovu audiciju i postao član grupe Smak. Dve godine rada u ovom bendu su za mene predstavljale posebnu muzičku i životnu školu, do tada najznačajniju.

Krajem 1996. Berklijev odsek za prijem studenata je prihvatio moju novu aplikaciju po ubrzanom sistemu jer sam bio primljen ranije i pozvao me da krenem sa studijama već od januara 1997. Nakon razgovora sa svim članovima grupe Smak i njihove podrške, uspeo sam da se 13. januara otisnem preko Atlantika sa veoma malo novca. Rizikovao sam, jer i pored stipendije bilo je potrebno imati sredstva i za život, a Boston je oduvek bio skup. Iako se nisam dvoumio oko odlaska, prva godina studija je zaista bila borba za opstanak i dokazivanje sebi i drugima da sam napravio pravi izbor. Iza svega je stajalo puno rada koji je bio prepoznat. Na prvoj godini dobio sam Nagradu Katedre za bas, a potom BMG Jazz Award koja je stigla nakon trećeg semestra. Time su mi studije do kraja bile u potpunosti finansirane od strane koledža. Pored toga, primio sam i dva „granta”, od fondacija Peace Fond i Studenica. Iako po zvaničnim propozicijama, ja formalno nisam mogao da konkurišem, nakon evaluacije mog portfolija, preporuka profesora i ocena, oba fonda su odlučila da naprave u mom slučaju izuzetak i pomognu mi na mom putu.

Napustili ste studije elektrotehnike da biste se posvetili muzici. Koliko je teško bilo jednom mladom muzičaru da se snađe, u profesionalnom smislu, u nezgodnim vremenima tokom devedesetih i da li je bilo momenata kada ste posumnjali u svoj izbor? S tim u vezi, kako savetujete mlade muzičare koji se odvaže da muzika bude njihov životni poziv?
– Moja odluka da se posvetim muzici nije bila ishitrena. Ona je usledila nakon određenog perioda ne samo muzičkog, već i duhovnog rada na sebi, uz dosta preispitivanja i razgovora sa samim sobom. Iako su devedeste bile užasno vreme, zbog rata, sankcija, inflacije, posebno kada se setim medijskog zatvora u kom smo živeli, za džez muziku i uopšte kvalitetnu klupsku svirku bilo je to neverovatno vreme. Mislim da Beograd i Novi Sad nikada više posle tog perioda nisu imali toliko prostora gde se mogla čuti dobra muzika. Mnogim muzičarima je to bio izlaz iz ludila u kom smo se nalazili i ja sam bio jedan od njih.

Moj savet mladim muzičarima je da idu za svojim snovima, ali da budu svesni sveta oko sebe. U 21. veku i eri interneta, nephodno je da budu u toku i da svoj put koriguju ako je potrebno da bi stigli do cilja. Prisutnost na internetu i digitalni marketing su danas veoma važni faktori za svakog muzičara, jer šta vam vredi ako ste genijalan umetnik, a niko nije čuo i ne zna za vas? Jako je važno da ne odustaju na prvim preprekama. Te prepreke su upravo lekcije koje treba da savladaju na svom putu.

Bavite se pedagoškim i edukativnim radom, te kao instruktor bas gitare, odnosno predavač na radionicama i seminarima u Srbiji i regionu, delite znanje i iskustvo sa mladima. Šta još, pored ovog „zanatskog dela, prenosite vašim polaznicima?
– Jedan deo odgovora je sadržan u prethodnim i tiče se neodustajanja, značaju putovanja i otkrivanja svojih potencijala. Trudim se takođe da im prenesem načine za razvijanje sopstvenog izraza, orginalnosti u pristupu izvođenja muzike, komponovanja ili prezentovanja svog rada. Ovo se postiže otvorenošću ka raznim stilovima, uticajima i saradnjom sa što više kvalitetnih muzičara. Svaki put kada držim MasterClass iz Usavršavanja sviranja bas gitare značajan deo vremena provedem u odgovaranju na pitanja polaznika koja su vezana za moj odlazak na Berklee koledž kao i same studije. Uvek ističem najvažniju stvar koju ima Berklee akademija u Bostonu, a nema nijedna druga u svetu. To nisu silne zgrade, muzički studiji opremljeni najsavremenijom opremom, izuzetni profesori i čuveni obrazovni program sa velikim brojem smerova, već studenti. Preko 6000 studenata iz celog sveta sa kojima živiš, učiš, sviraš, dišeš muziku 24 sata nekoliko godina. Ja sam najviše naučio svirajući, snimajući i vežbajući sa neverovatnim mladim muzičarima sa gotovo svih kontinenata. Kada sa Brazilcem sviraš brazilsku muziku, onda ti se otkriva jedan neverovatan novi muzički svet na potpuno novi način.

Važite za jednog od najboljih basista sa prostora bivše Jugoslavije, a iza Vas su saradnje sa domaćim i stranim velikim imenima – Vasil Hadžimanov, Tereza Kesovija, Amira Medunjanin, Dado Topić, Teodosi Spasov, Antonio Sančes, Luis Bonilla i mnogi drugi. Svirali ste u Smaku dve godine, sa Balkanopolisom takođe, Vladom Georgievim, ali i hrvatskim Chewbakka 4 džez kvartetom. Kako objašnjavate raznolikost žanrova kojima vladate, koliko je svaki od njih novi izazov za Vas?
– Oduvek sam voleo žanrovski različitu muziku. Kao mali sećam se ploča izvorne narodne muzike Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić u našem stanu koje su slušali moji roditelji, a evo nedavno sam nastupao u Banja Luci sa Amirom Medunjanin i Vojvođanskim simfonijskim orkestrom gde smo izvodili upravo taj repertoar sa njenog poslednjeg albuma For Him & Her. Iako sam džez muzičar, ja potpuno uživam u tom projektu. Za sebe kažem da sam odrastao uz EKV, Smak, Idole, Bijelo Dugme, ali i muzičke pravce new wave, art pop, a potom fank, soul i džez. Međutim, rođen u Novom Sadu, slušao sam kao mali i mnogo izvorne muzike i taj melos je postao deo mog muzičkog backgrounda. Te moje muzičke korene sam kao izvođač i kompozitor posebno počeo da razvijam tokom studija u Bostonu jer sam zapravo tek tamo shvatio na pravi način bogatstvo muzike našeg podneblja i celog Balkana. To se veoma ceni u inostranstvu jer nas upravo ta muzika čini drugačijim.

Zapravo, otkada se profesionano bavim muzikom, delim je na kvalitetnu i onu manje ili nekvalitetnu. Uživam u izazovima dobrih projekata, u muzici koja mi pruža nešto novo, ali i zahteva od mene dodatne veštine, tehničko umeće, stilski pristup, novo znanje. Nakon svakog takvog projekta osećam se bogatijim i sa više vere i samopouzdanja ulazim u sledeće.

Kada sam krajem 1994. godine dobio poziv da sviram u grupi Smak, nijednog momenta nisam pomislio da ja zapravo nisam do tada nikada svirao u rok bendu. Verovao sam da ću postati deo nove postave benda i deliti binu sa dvojicom legendarnih muzičara na ovim prostorima, Točkom i Kepom i bio sam spreman na proučavanje i preslušavanje istorije rok muzike i to posebno bendova koji su uticali na grupu Smak i dvojicu pomenutih velikana.

S obzirom na iskustvo u inostranstvu, kako gledate na život i status profesionalnih muzičara ovde i tamo?
– Generalno, muzičarima koji se bave modernom odnosno popularnom muzikom, koji su sami svoje gazde, nije nigde lako, ali to nije isto u svim zemljama. Naravno, tu ne mislim na one malobrojne koju su obeležili istoriju popularne muzike, članove svetski uspešnih sastava ili autore svetskih hitova. U zemljama kakve su, recimo, SAD, gde sam proveo četiri godine, bez obzira na nezamislivo veliku konkurenciju u svim muzičkim žanrovima, talentovan i vredan muzičar koji juri svoje snove, oseća da ima šansu i da to što radi ima smisla. Zato mu je i lakše da radi još 1-2 posla sa strane i nekoliko godina, jer kao muzičar, umetnik, on konstantno napreduje, razvija se uz podršku muzičara oko sebe, muzičke scene, profesora, škole. Kvalitet i trud se izuzetno cene, mladi muzičari to osete i lakše onda prolaze kroz teške periode, lakše sačekaju svoju šansu. Tako je bilo nekada, a mislim da je tako i sada, koliko god da je drugačije vreme. Na prvom mestu je tamo zaista kako sviraš ili komponuješ, aranžiraš, produciraš, dakle kako radiš svoj posao. Na drugom mestu je kakav si čovek. Sve ostalo je gotovo nebitno ili manje bitno. Odakle si, koje boje, nacije, za koga glasaš, navijaš, nisu presudne odrednice.

Sa druge strane, očekuje se potpuno profesionalan pristup radu. Imao sam recimo priliku da iz prve ruke iskusim kako je to raditi u profesionalnom američkom bendu za proslave i svadbe. Na prvu svirku se dolazi sa sopstvenom opremom i bez probe sa bendom. Tamo me je sačekala „knjiga” sa raspisanim aranžmanima za nekoliko stotina numera najrazličitijih muzičkih žanrova. I to je to. Nakon završenog nastupa dobio sam datume za narednih nekoliko meseci što je značilo da sam prošao audiciju i postao stalni član sastava.

Nažalost, u našoj zemlji mladi ljudi su svedoci da prednost, šansu, novac na konkursu, zaposlenje mnogo češće dobijaju oni koji imaju neku „vezu”, koji su članovi ili simpatizeri stranke na vlasti ili u najmanju ruku oni koji se ne bune, a prihvataju da drugi govore i misle umesto njih. Ovi drugi, koji još uvek nisu otišli, a koji misle svojom glavom i koji se isklučivo radom i kvalitetom bore za svoju budućnost, koji nisu kupili diplome, mnogo teže prolaze jer jednostavno nisu podobni. Ovde se jednostavno ne cene orginalnost i kvalitet koliko u uređenim zemljama, ali nadam se da će nove generacije, ako već mi u tome nismo uspeli, to promeniti.

Pandemija koronavirusom je pogodila mnoge ljudske delatnosti i profesije, a muzički umetnici, izvođači pripadaju onima koji su pretrpeli najviše. Kako se vi snalazite? Kakvi su vaši planovi za 2022. godinu, ako se stanje sa koronom bude stabilizovalo?
– Kao i sve muzičare i mene je novonastala situacija prilično pogodila, nije više bilo nastupa, realizacija mnogih planova je zaustavljena i odložena. Onda sam počeo da dobijam upite za onlajn saradnju, ali pošto nisam imao svoj prostor, iznajmio sam garsonjeru, adaptirao je u radni atelje i tu sam počeo da snimam video lekcije, držim konsultacije, da pišem muziku i da učestvujem kao studijski muzičar u realizaciji muzičkih izdanja. Posebno bih istakao dva albuma, vrhunskog hrvatskog bubnjara Dade Marinkovića My Life (2020) i našeg sjajnog violiniste Jozefa Nađa Twenty – Tweny One (2021) koji živi u Bostonu.

Kada su u pitanju planovi za 2022. godinu, oni naravno zavise najviše od situacije sa koronavirusom kod nas i u Evropi. Novi Balkan-World-Music projekat poznatog srpskog harmonikaša Borka Radivojevića, u kojem sam uzeo značajno učešće čeka svoje izdavanje. Sniman je u Beogradu i Cirihu 2018. i 2019. godine. Prošle godine sam pozvan da budem deo projekta vojvođanskih simfoničara i kraljice sevdaha Amire Medunjanin. Prvi zvaničan nastup održan je nedavno, 8. jula na Banja Luka Festu i prošao je odlično. Očekujemo nove pozive. Nešto najnovije – od juna ove godine počeo sam da sarađujem sa svojim dragim sugrađankama, Frajlama. Uskoro snimamo njihov novi album, dok istovremeno nastupamo u regionu. Svoj solo album završavam do kraja godine, a tokom 2022. slede i promotivni nastupi.

Kako Vi vidite titulu Evropske prestonice kulture, koju će Novi Sad poneti naredne godine? Da li mislite da ovakvi projekti mogu unaprediti kulturnu i umetničku scenu jednog grada i da li ste do sada primetili neke promene, s obzirom na to da pripreme za titulu traju nekoliko godina unazad?
– Za mene je dobijanje tako prestižne titule zaista fantastična stvar. Imao sam priliku da posetim Pečuj pre dobijanja titule Evropske prestonice kulture 2010. godine, zatim da nastupam tamo sa svojim džez kvintetom Pannonia Project u godini kada su bili Evropska prestonica kulture, a potom da ga posetim porodično 2017. godine. Razlika je bila evidentna i Pečuj je po meni pravi primer pametno utrošenih finasijskih sredstava od kojih svi imaju koristi, a mladi ljudi i umetnici trajne benefite u decenijama koje dolaze.

Nove kulturne stanice koje su nastale širom Novog Sada su veoma zanačajne i pravi potezi Fondacije Novi Sad – Evropska prestonica kulture. Imao sam priliku da više puta do sada nastupam u Svilari i Eđšegu, kao i da prisustvujem drugim događajima i drago mi je da su moje zapažanje potvrdili i mnogobrojni posetioci. Kineska četvrt, odnosno budući Kreativni distrikt sa kulturnom stanicom OPENS je možda po meni trenutno najznačajniji projekat za trajno unapređenje kulturne scene našeg grada. Ovaj deo grada ima ogroman potencijal i treba da predstavlja buduću kreativnu kulturnu četvrt, odnosno kreativni motor Novog Sada. Takođe, ubeđen sam da će predivna nova zgrada Baletske škole i Muzičke škole „Isidor Bajić” sa modernom koncertnom salom sigurno u velikoj meri unaprediti kulturnu scenu našeg grada.

Jedan ste od članova komisije za Kaleidoskop kulture, legatski projekat Evropske prestonice kulture, koji će ove godine, četvrti put zaredom obeležiti leto u Novom Sadu tokom pet nedelja, uz svakodnevne programe u gradu. Kojim kriterijumima se vodite prilikom procene i kako generalno posmatrate kulturnu novosadsku scenu? Muzičku scenu? U kojoj meri je ona aktivna i šta je ono što joj možda zamerate?
– Kaleidsokop kulture je projekat koji definitvno unapređuje novosadsku kulturnu scenu, posebno ako se ima u vidu koliko malo se kod nas uopšte izdvaja za kulturu. Drago mi je što sam ove godine učestvovao kao član komisije za dodeljivanje finansijskih sredstava za Kaleidoskop kulture 2021. godine. Moram da priznam da su svi članovi komisije bili prilično usaglašeni kod ocenjivanja pristiglih prijava. Kriterijum koji je meni bio najvažniji jeste inovativnost, hrabrost i orginalnost u kreiranju nečeg novog. Zatim, jasnoća u prezentovanju projekta koja podrazumeva razumljiv plan aktivnosti i način trošenja dodeljenih sredstava. Raduje me što smo bili jednoglasni u stavu da prednost imaju autori koji nisu sa istim ili veoma sličnim projektom učestvovali na prethodnom konkursu i dobili finansijska sredstva.

O muzičkoj sceni u Novom Sadu, kakva je bila nekada, a kakva je sada, mogao bih da govorim dugo. Ne vredi kukati i stalno žaliti za nekim prošlim vremenima, čemu smo mi muzičari često skloni. Sada je drugačije vreme ne samo kod nas, već i u celom svetu. Važno je da svi toga budemo svesni, i da državne institucije i muzički umetnici zajedno rade na poboljšanju situacije. Mislim da Novom Sadu treba jedan adekvatan prostor koji će biti na usluzi umetnicima i bendovima, na prvom mestu pop, rok, bluz, alternativne i džez orijentacije. Mesto gde će moći da vežbaju, stvaraju, snimaju, nastupaju. Jedan moderan muzički inkubator. Na određeni način je to nekada bila zgrada Radio

Novog Sada i Studija M. Ona je u prošlosti, posebno tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog veka, imala velikog značaja ne samo za muzičku scenu Novog Sada, već i cele Srbije. Ovaj jedinstveni studijsko-koncertni kompleks smo u prošlosti nazivali Vojvođanski Abbey Road verujući da će to zauvek ostati. Godinama je pružala mogućnosti za stvaranje, eksperimentisanje i snimanje muzike mnogim kompozitorima, bendovima i orkestrima najrazličitijih muzičkih žanrova. Ona je bila deo istorije jugoslovenskog rokenrola, džez scene, klasične muzičke scene kao i važan element očuvanja muzičkog kulturnog nasleđa svih naroda i narodnosti koji žive na tlu Vojvodine.

Organizovao sam jednom prilikom trodnevni seminar audio-produkcije koji su održala dvojica poznatih profesora sa Berklee koledža u Bostonu sa svetskim iskustvom, Rob Jaczko i Michael Bierylo. Još uvek mogu da se setim njihovih izraza lica kada su obišli sve spratove, studijske prostore i Studio M. Bili su u potpunom šoku da ovako nešto vredno još uvek negde postoji. Njihov predlog za očuvanje i načine za modernizaciju ovog studijskog kapaciteta se našao u Elaboratu koji sam napisao kako bih objasnio šta imamo i šta bi to moglo da postane, uz nevelika, ali ispravna ulaganja. Nažalost, taj dokument je brzo završio u nekoj fioci, a ja sam u međuvremenu saznao da je sudbina te zgrade već negde određena. Samo dve godine ranije, 2010. poznati britanski studio Abbey Road je bio u sličnoj situaciji i postojala je realna opasnost da novi vlasnik ovu zgradu i zemljište proda da bi na tom mestu nikao kompleks luksuznih apartmana. Na svu sreću za to su saznali mediji, pa tako i ser Pol Makartni. Sumnja se da je okrenuo nekoliko telefonskih brojeva, što je ubrzo uslovilo otkazivanje prodaje, a potom i objavljivanje vesti da je Abbey Road postao državno vlasništvo od nacionalnog značaja. Danas je ova zgrada aktivan muzički studio, muzej, vrhunska škola muzičke produkcije i ponos Londona i Velike Britanije. Tako se čuva kulturno nasleđe jedne zemlje i obogaćuje muzička scena.

Gde provodite slobodno vreme u Novom Sadu i koja mesta biste preporučili svima koji prvi put posećuju Novi Sad?
– Slobodno vreme u Novom Sadu, pored Novog Naselja (Bistrice) gde živim, najviše provodim u centru, na Petrovaradinskoj tvrđavi i na Keju gde sam odrastao. To su ujedno i mesta koja uvek preporučujem prijateljima da posete kada po prvi put dolaze u moj grad. Izdvojio bih u ovom trenutku mesto koje sam nedavno otkrio, Hamam atrijum u Pašićevoj 1. Kvalitet orijentalne hrane, usluga, fantastičan dizajn enterijera uz izuzetan ugođaj boravka u bašti na krovu kuće, čine ovo mesto posebnim, naročito što se u istom prostoru nalazilo kultno mesto u mojoj mladosti, pod istim imenom Atrium.

Razgovarala: Leona Pap
Foto: Uroš Dožić

Povezani članci