Da li je postojao grad pre Novog Sada?

Kroz istoriju, Novi Sad je svoj identitet gradio na migratornim kretanjima i tako postao prepoznatljiv kao multikulturalni grad, odnosno mesto susreta i preplitanja etničkih grupa. U okviru drugog programskog luka Evropske prestonice kulture – Seobe - bavimo se upravo temom migracija i prisećamo priča o seobama na prostoru panonije.

Stoga se pitamo upravo to – da li je postojao grad pre Novog Sada, koji je grb i ime dobio 1748. godine? Ovo pitanje postavljamo u trenutku kada su migracije najaktuelnija tema u čitavoj Evropi, a Novi Sad sada i zvanično ucrtan na kulturnu evropsku mapu.

Prema najstarijim arheološkim nalazima, postoje čvrsti dokazi da je na području današnjeg Petrovaradina postojalo naselje praistorijskih ljudi koji su ga nastanjivali od 6. milenijuma pre nove ere. Sve od neolitske starčevačke kulture, jedne od najstarijih na evropskom tlu, pa preko rimskog doba, zatim perioda velikih carstava, naseljavanje i život se u okvirima današnjeg Novog Sada i okoline odvija više od 7000 godina. 

Kuzum kao grad pre grada

Vek pre nove ere, na području Petrovaradinske stene, niklo je antičko naselje Kuzum i rimsko utvrđenje Castellum Cusum. Može se pretpostaviti da je to zapravo bio grad pre grada, ali i važno mesto odbrane Rimske imperije.

Veličanstveni trag istorije seoba i kretanja na ovim prostorima u tom dobu, jesu tri raskošna rimska šlema iz 4. veka, koja se danas čuvaju u najvećem novosadskom muzeju – Muzeju Vojvodine. Ova ustanova kulture je jedini muzej na svetu koji čuva čak tri pozlaćena rimska šlema. On je u Evropi jedinstven po ovim, 17 vekova starim, vrednim eksponatima, otkrivenih na prostoru rimske provincije Donje Panonije. Do sada ih ima petnaestak pronađenih širom evropskog kontinenta, a samo se u Srbiji čak tri nalaze u istom muzeju. Ovi šlemovi su čuvari kulturnog nasleđa Novog Sada, prestonice kulture, ali i čitave Srbije.

Tamo gde seoba završava – od rimske Panonije do današnje Vojvodine

Velika izložba koja je otvorena na Dan grada Novog Sada u Muzeju Vojvodine, približiće nam istorijsku pozadinu ova tri jedinstvena arheološka artefakta na jedan inovativan način. Saznajte kako su dospeli na naše područje, ko ih je pronašao i sa određenim predznanjem posetite ovu sjajnu izložbu.

Kako su pronađeni šlemovi?

Pedesetih godina 20. veka, u sremačkim selima Berkasovo (kod Šida) i Jarak (kod Rume), nedaleko od Novog Sada, pronađeni su dragoceni arheološki ostaci velikog i moćnog Rimskog carstva – pozlaćeni šlemovi neobične lepote. Potiču iz doba kada su se carevi Konstantin Veliki i Licinije borili oko prestola, nakon što su 313. godine doneli Milanski edikt – prvi akt o verskoj toleranciji.

Dva pozlaćena šlema iz Berkasova stigla su u Muzej Vojvodine nakon što ih je iz oranice izvadila meštanka Angelina Vrkatić. Kada ih je prvi put ugledala, najpre iz straha nije obrađivala taj deo zemlje plašivši se da se možda ne radi o zaostaloj, neeksplodiranoj granati koje tada nisu bile retkost po sremačkim njivama u posleratno vreme. Skupivši hrabrost da ih naposletku iskopa, jedan je oštetila motikom, ali ih je odnela lokalnom juveliru na procenu, želeći da proda zlatne šlemove. Međutim, kako je pozlata na njima bila tankog sloja, juvelir ju je posavetovao da ih radije preda muzeju, jer će na taj način očuvati vrednost artefakta. Od tada šlemovi čine stalnu postavku Muzeja Vojvodine i tako svojom pojavom oduševljavaju naučnu i širu javnost. Pored šlemova, na istom potezu (Berkasovo) su arheolozi ovog muzeja kasnije iskopali i delove konjske opreme – dva para konjskih žvala, srebrne ukrase za pojas, gajku za remen i sl.

Treći rimski pozlaćeni šlem pronađen je u selu Jarak, kojeg je takođe slučajno uočio meštanin sela Hrtkovci, Živko Rajaković, tokom leta 2006. godine. Naime, on je iskopao mali sivi keramički krčag u kom se nalazila srebrna pozlaćena oplata, kao i mnogobrojne nitne i ukrasni zakivci, ali i dve srebrne kopče, koje svedoče o ostacima nekadašnjeg rimskog šlema. Krajem iste godine, arheološki tim je pregledao predmete i ustanovio da se radi o još jednom rimskom šlemu. Pred kustosima je usledio mukotrpan period vraćanja predmeta u prvobitan izgled, kao i rekonstrukcija šlema nimalo jednostavnim uklapanjem složene slagalice.

Ko je mogao nositi ovakve šlemove?

Šlemovi su pripadali visokim oficirima u rimskoj vojsci, ali i pripadnici konjičkih trupa, a na jednom od dva pronađena u Berkasovu, antičkim pismom ispisano je Dizone, nosi u zdravlju – delo Avita. Na osnovu toga imamo saznanje o vlasniku i majstoru koji ga je napravio(to su bile posebno obučene zanatlije koje su pravile raskošno i skupoceno oružje), po porudžbini cara, a kao nagradu za izuzetne vojničke zasluge. Šlem iz Jarka takođe ima tragove teško čitljivog latinskog natpisa.

Izložba Tamo gde seoba završava – od rimske Panonije do današnje Vojvodine otvorena je u Muzeju Vojvodine do 30. aprila.

Autorka: Marina Marić

Foto: Vladimir Veličković, Jelena Ivanović

Povezani članci