Light in Babylon: Provešćemo publiku kroz Bliski istok, Mediteran i Balkan

Light in Babylon je bend koji čine pevačica i tekstopisac Mihal Elija Kamal, Metehan Cifici, koji svira indijski instrument santur, kao i gitarista Žulijen Demark. Oni su jezgro benda, a upoznali su se u Istanbulu 2010. godine. Kao ulični svirači u jednom od najpopularnijih istanbulskih okruga,  brusili su svoj zanat, a 2012. godine su snimili svoj prvi album Život ti ponekad ne daje prostora, nakon čega je usledio i drugi po redu, tri godine kasnije – Novi Svet. Sastavni deo ovog benda danas čine i perkusionista Stjuart Dikson i basista Džek Batler, sa kojima zajedno, širom Evrope, donose osmehe svojoj publici.

Po prvi put dolaze u Novi Sad da nas svojim nastupom povedu na muzičko putovanje kroz Bliski istok, pa Mediteranom sve do Balkana, te smo iskoristili jedinstvenu priliku da sa jedinom damom u bendu porazgovaramo o koncertu koji nam pripremaju, a dotakli smo se i njihovih početaka, kada su svirali na ulicama grada koji je 2010. godine bio Evropska prestonica kulture. Pozivamo vas da u svoj kalendar zabeležite 19. mart kada ćete uz zvuke Light in Babylon muzike uživati u gastro specijalitetima jugoistočne Evrope.

U okviru programa Gastro seobe, Evropske prestonice kulture, publika u Novom Sadu imaće jedinstvenu priliku da po prvi put uživo čuje Light in Babylon na sceni, dok uživa u različitim specijalitetima evropskih regija. Šta možemo da očekujemo na vašem nastupu i radujete li se dolasku u Novi Sad?

Radujemo se nastupu u Novom Sadu, zapravo će to biti naš prvi koncert u Srbiji, konačno! Mnogi naši slušaoci nas predugo iščekuju i konačno ćemo ih upoznati na sceni. Naš koncert se ne sastoji samo od muzike: provešćemo svoju publiku kroz Bliski istok, Mediteran i Balkan, i podelićemo s njima našu priču, naše snove i našu poruku.

Svi članovi benda dolaze iz razčitih krajeva, drugačije su vere, kulture… Upravo je ta multikulturalnost ono što vas čini tako autentičnim. Kako se međusobno dopunjujete i slažete?

Smatramo sebe svetskim ljudima i građanima sveta, jer naša muzika vodi poreklo iz čitavog sveta i naši slušaoci dolaze sa svih strana, iz različitih zemalja, religija i kultura. Strogo rečeno u našem bendu svi smo drugačijih nacionalnosti, pevač i bubnjar je izraelsko-iranskog porekla, gitarista je Francuz, Metehan santurista je iz Turske, bubnjar na istočnjačkim bubnjevima je Škot, a gitarista Džek je iz Engleske.

Svoju muziku uvek nazivamo svetskom muzikom, sebe vidimo kao građane sveta, a naša poruka nadilazi nacionalnost, kulturu, religiju i jezik… Na prvom mestu smo ljudi. Kada zapamtimo to, zapamtićemo i da poštujemo jedni druge. U našoj muzici možete čuti Bliski istok, Mediteran i Balkan.

Kako ulogu vaša muzika igra u prevazilaženju kulturnih barijera, koje su oduvek postojale svuda u svetu?

Verujemo da predstavljamo glas generacije koja želi ponovo da se poveže, da otkrije svet. Danas možemo pritiskom na dugme da se prebacimo na drugi kraj sveta. Naša muzika pomaže ljudima da sanjaju više, da otvore svoje oči i srca. Kada putujete i upoznajete ljude drugih kultura i religija, uvek otkrivate sopstveni odraz. To uvek osećamo gde god da odemo i pokušavamo da to osećanje prenesemo kroz muziku.

Koje je značenje imena vašeg benda? Kako biste okarakrerisali vaš bend i koja simbolika se krije u nazivu?

Postoje dva razloga zašto smo izabrali ime Light in Babylon (Svetlost u Vavilonu). Naša prva scena bila je ulica. Ljudi prolaze ulicom na putu do kuće, kad idu na posao ili se vraćaju s njega, niko ne podiže pogled i niko se ne smeši. Kada zasviraš na ulici, ljudi se zaustavljaju, slušaju, nasmeju se, plaču, plešu i komuniciraju jedni s drugima. Vavilon je ime za sistem koji nas primorava da gledamo samo u jednom pravcu. U trenutku kada u taj sistem ubaciš bilo kakvu umetnost ti stvaraš svetlost i navodiš ljude da pogledaju u drugom pravcu. Drugi razlog je priča o vavilonskoj kuli, o vremenu kada su se kulture razdvojile i kada su ljudi počeli da govore različite jezike. Svi u bendu smo došli sa različitih strana i takođe govorimo različite jezike, ali uprkos tome imamo zajedničku kulturu i jezik, a to je muzika.

U kontekstu seoba, kao tematike programa Evropske prestonice kulture, kako posmatrate fenomen migracija koje su poslednjih godina glavna tema u medijima? Verujete li da postoji svetlo u tunelu ove globalne krize?

Verujemo u ljude, verujemo u čovečnost i za nas gde god da je tama, tu je i svetlost na kraju tunela. Možda ne možemo da promenimo svet i ne želimo da drugima govorimo šta da rade, ali ono što mi možemo da uradimo je da podelimo našu priču s drugima i inspirišemo ih da i oni to učine na svoj način.

Na sceni ste više od 10 godina, a počeli ste kao ulični svirači u Istambulu. Na kakve ste izazove nailazili tada i kojom putanjom je išla vaša karijera? Na šta ste najponosniji u svom radu, sada kada iza sebe imate i dva albuma?

Prve godine po nastanku benda svirali smo u ulici Istiklal i moram da kažem da je to mnogo više od ulice, u to vreme (2012. godine) bilo je to mesto gde su ljudi dolazili u potrazi za nečim – za dešavanjima, muzikom ili umetnošću. Bilo je to mesto raznovrsnosti, različitih ljudi, kultura, religija i mišljenja svi su prolazili tuda da čuju našu muziku i osete nešto. Reakcije ljudi su bile fenomenalne, želeli su da priđu bliže, plakali su, smejali se ili plesali. Mogli smo da svojom muzikom svakom promenimo dan i dirnemo slušaoce. Ali to nije menjalo samo njih, i mi smo naučili mnogo, kako da razumemo ljude, kako da ih poštujemo i kako da budemo skromni i ponizni. Danas kad smo mnogo poznatiji i sviramo na velikim događajima i dalje se sećamo svega što smo naučili u ulici Istiklal.

Moram da kažem da smatramo da smo veoma srećni da imamo tako sjajnu publiku koja sluša našu muziku. Nakon svakog našeg koncerta uvek izdvojimo vreme da pozovemo publiku da se upozna s nama. To nam daje priliku da pogledamo našu publiku u oči. Čak i kada je gužva i nastup traje dugo, uvek ostanemo dok i poslednja osoba ne ode, jer je to za nas najbolji deo nastupa. Uliva mi nadu što upoznajem toliko ljudi otvorenog srca i otvorenog uma, ljude koji veruju u druge ljude i imaju nadu i varnicu u oku poput mene. Nije bitno da li je to u Evropi ili negde drugde, ljudi koji slušaju našu muziku uvek reaguju na isti način i njihova toplina izbija na površinu.

Šta je ono što vašu muziku izdvaja na muzičkoj sceni? Da li upravo ta sinergija kultura koju prenosite na scenu svojom muzikom?

Verujemo da muzika nije samo zabava, nije samo razbibriga. Muzika ima značenje i utiče na naš život. Naš bend ne donosi samo muziku, nego i emocije u svetu gde ih ljudi sve više i više kriju, gde su mediji sve ciničniji a pop muzika sve više veštačka, ljudi su gladni nečeg novog, ne žele samo da čuju muziku, nego i da je osete! 

Muzika može da uradi mnogo toga i da poveže mnoge ljude, ali ja verujem da ona sa sobom nosi neku energiju i da je veoma važno odakle dolazi i kakvu svrhu ima. Kada smo se svi upoznali, muzika nas je povezala, ali da bi se to desilo moralo je tu biti nečeg čistog, nečeg naivnog, morali smo da želimo da se povežemo i da komuniciramo. Samo zbog toga nam je pošlo za rukom da stvorimo našu muziku koja i drugima pomaže da se povežu i to isto osete.

Iako ne razumeju svi jezik na kom pevate i pišete muziku, svi razumeju jezik muzike i emocije. Kako vi to posmatrate?

Neverovatno nam je da vidimo de je reakcija naše publike ista gde god na svetu da nastupamo. To nam svaki put dokazuje da su emocije međunarodni jezik i koliko mi kao ljudska bića imamo toga zajedničkog. Da, većina naših pesama je na hebrejskom, ali kao nekom magijom svi ih razumeju i povezuju se sa našom muzikom.

Na čemu trenutno radite, osim što se pripremate za koncert u Novom Sadu?

Ove godine radimo na mnogim novim stvarima, završavamo novi album i nove spotove i spremamo novu turneju oko sveta. Pratite naš YouTube kanal, Instagram i Facebook, uvek objavljujemo nove stvari i komuniciramo s obožavaocima. Naša publika je deo nas, uvek su nas podržavali na svakom koraku.

Autorka: Marina Marić

Foto: Privatna arhiva

Povezani članci