Nepriznati genije blistavog uma, fizičarka i Heroina nauke koja je ostala u senci svog supruga, žena vaspitana pod velom strogog patrijarhata… Sve to i više od toga bila je skromna Mileva Marić Ajnštajn, čiji je život prepun ograničenja upravo bio inspiracija za predstavu MILEVA, koja će otvoriti 67. Sterijino pozorje. Režiju ovog dela, koje će premijerno biti izvedeno u okviru programa Heroine, a u saradnji sa ansamblom Narodnog pozorišta u Somboru, potpisuje višestruko nagrađivana hrvatska pozorišna rediteljka Anica Tomić.
A kako dolikuje današnjim heroinama koje se bave društveno angažovanim temama uključujući i borbu za ženska prava, Anica Tomić je oko sebe, u radu na ovom zahtevnom projektu, okupila čak pet vrhunskih spisateljica i dramaturškinju Jelenu Kovačić, sa kojom ima uspešnu saradnju dugu dve decenije. Ova predana i talentovana mlada žena u svakom trenutku rada i procesa daje sve od sebe, a onda se, kaže, „ponekad dogodi i umjetnost“. Upravo tu njenu umetnost na sceni, novosadska publika će imati priliku da pogleda 26. maja, kada će na velikoj sceni najstarijeg teatra u Srbiji, Srpskog narodnog pozorišta, po prvi put biti odigrana predstava u čast velikoj naučnici Milevi Marić Ajnštajn.
Rad na ovoj predstavi, život genijalne Mileve Marić, ali i patrijarhat sa kojim se žene i dalje bore i suočavaju, samo su neke teme o kojima smo porazgovarali sa njom uoči premijere u Evropskoj prestonici kulture.
Novosadska publika će imati priliku da na otvaranju Sterijinog pozorja pogleda predstavu Mileva u vašoj režiji. Kako ste se odlučili da baš Milevu Marić predstavite publici kao izuzetnu heroinu svog vremena i to u saradnji sa Narodnim pozorištem u Somboru?
Prošle godine Hotel Zagorje gostovao je na Sterijinom pozorju, u selekciji Krugovi. Bilo je uzbudljivo biti dio tog programa i staviti predstavu na scenu koja je nekoliko puta veća od Gavelline. Nakon gotovo godinu i pol dana pandemije, vidjela sam prvi put na okupu oko tisuću ljudi u publici. Taj trenutak ću pamtiti cijeli život. Naravno postavljalo se pitanje na koji način će publika reagirati s obzirom da rane još nisu zarasle i sve to boli i dalje tutnjaju ovim prostorima, no predstava je prošla sjajno. Vjerujem da je ona ubrzala odluku o tome koga će pozvati da režira ovaj projekt. U prosincu 2021. dobila sam poziv od direktora Sterijinog pozorja Miroslava Mikija Radonjića (ujedno i koproducenta), koji je vrlo odlučno na moje pitanje zašto ja, odgovorio, ti to moraš režirati, u trenutku poziva mi nemamo još ni jedan tekst, to jest autorice su tek počele pisati svaka svoju varijaciju na temu Mileve Marić Ajnštajn. Iako sam jednom davno sama sebi obećala da više neću pristajati bez viđenog materijala, naprosto kontekst u kojem se radi Mileva kao neka vrsta zaloga za budućnost svim naraštajima žena, zatim spisateljice koje pišu, a sve u kontekstu Evropske prestonice kulture, i u suradnji sa sjajnim ansamblom Somborskog narodnog pozorišta na čelu s mladom i progresivnom ženom na čelu, direktoricom Bojanom Kovačević. Kada sve ovo zbrojimo, ova ponuda se nije mogla odbiti.
Život Mileve Marić prožet je ograničenjima i njen blistavi um je ostao “zaključan”, nije joj se pružala prilika da stvara, već naprotiv, ostala je u senci svog supruga. Šta mislite, koliko bi svet nauke bio drugačiji da joj život nije bio obeležen ograničenjima?
Mileva Marić je žena koju je povijest zaobišla, tiho i skromno u osami, zaboravljena, bez obilježja i posvete koja je došla prekasno. Bila je prva žena genijalnog uma Alberta Ajnštajna, neki kažu jednako zaslužna za teoriju relativnosti kao i on. No pravih dokaza nema. Nije doktorirala, jer su je majčinstvo, gubitak prvorođene djevojčice, a zatim kasnije i jedno bolesno dijete, zatvorili u tihi i nijemi svijet trpnje. Kao djevojčici otac joj je davao podršku u naukama, jer je pokazivala znakove sjajnog matematičkog uma, ali nije ju podržao i onda kad je vanbračno zatrudnjela. Tada se malograđanski, provincijski patrijarhalni um usprotivio. Njeno tijelo je postalo vlasništvo muža, obitelji, susjeda i vlastitih sinova. U tom ženskom tihom svijetu živjela je sama sa svojom patnjom, bez mogućnosti da se osloni na druge. Jer ih nije bilo. Snaga njenog uma nikada nažalost nije došla do orbite o kojoj je sanjala, vjerujem da se uspjela ostvariti, povijest svjetske znanosti bi se pisala drugačije.
Predstavu ste radili u saradnji sa čak pet spisateljica, koje su, takođe, svojim društveno angažovanim radom već prepoznate kao borkinje za ženska i ljudska prava, i stalnom dramaturginjom Jelenom Kovačić sa kojom redovno radite. Kako je počela vaša saradnja na ovom projektu, kako ste se sve zajedno “poklopile” i koliki je produkcijski izazov jedna ovakva predstava koja će otvoriti Sterijino pozorje?
Jelena i ja radimo zajedno već dvadeset godina, imamo zajedničkih preko 30 predstava tako da smo zapravo samo nastavile ploviti putem kojim idemo od davnih devedesetih, kada sam imala svoju alternativnu amatersku grupu Theatre de femmes, u kojem sam pisala, igrala i režirala. Kasnije nakon magisterija na Filozofskom, iste godine upisujemo Akademiju , Jelena dramaturgiju, a ja režiju. Za nas obje teatar je način ispisivanja života kojem svjedočimo. Sjajne spisateljice ( neke od njih znam godinama) napisale su svoj creative response na temu Mileva. Kada su nam predale tekstove, dale su nam potpuno otvorene ruke, da mi na temelju toga napravimo svoj odgovor. Pred nama je bio veliki izazov i zadatak, da prvo osmislimo koncept kako bi razni spisateljski glasovi dobili jedan narativ, to jest kako bi postali jedna umjetnička cjelina. Jelena je napravila sjajnu adaptaciju, a ja sam režijski dala sve od sebe. Ovom prilikom zahvaljujem producentima Mikiju i Bojani, jer su mi dali podršku da zapravo sve zamisli ostvarim, a to bez povjerenja jednih u druge ne bi bilo moguće. Predstava je tehnički komplicirana i zahtjevna, pa ovom prilikom zahvaljujem i sjajnom somborskom ansamblu koji nam je dao povjerenje i zaplovio s nama u ovu avanturu, i sjajnoj tehnici somborskog kazališta koja je dala sve od sebe. Zahvaljujem i mojim stalnim suradnicima čarobnjacima, scenografu Igoru Vasiljevu i kompozitoru Nenadu Kovačiću s kojim se razumijem i kroz pogled.
Koliko je važno u današnje vreme govoriti i podizati svest o prevazilaženju patrijarhalnog konteksta? Koliko umetnost i kultura u tome mogu doprineti i kakva je uloga teatra?
Patrijarhat je po meni uvijek diskurs, koji nije nužno rodno određen. U svojoj sam karijeri nailazila na jednaki broj muškaraca, kao i žena koji su svojim patrijarhalnim diskursom, ili da pojednostavim diskursom koji ima moć, koji određuje ne samo naše poslove, naše odnose, nego i naše privatne sfere koje ti se duboko uvlače u život i protiv kojih se moraš boriti. Za mene je patrijarhat uvijek nasilje, ili kako bi sociolog Matić rekao svaka vrsta ulaska u prostor drugog pri čemu se drugi ne osjeća više ugodno – jednom riječju ugroza. Ako gledamo trenutnu svjetsku političku situaciju, konkretno rat u Ukrajini svjedočimo istom obrascu u kojem muškarci ratuju, a žene se s djecom i starcima povlače na sigurno. U komparativnoj analizi i Mileva se morala povući sa djecom od sistema koji joj nije dozvoljavao da iskaže svoj potencijal, da doktorira. Pritom su tu vrstu prisile na nju vršili i oni najbliži u svojoj nepodršci prema njoj u trenutku kada postaje majka – mislim konkretno na njene roditelje, kao i roditelje Ajnštajna i Alberta samog. Ukratko, bez obzira radim li obrade klasika ili autorske projekte, jedan od likova, ponekad i cijela predstava posvećena je borbi protiv diskursa nasilja. Mislim da je umjetnost ozbiljno sredstvo, upućivanja, prokazivanja, i ako hoćete borbe protiv diskursa moći, koji je uvijek patrijarhalan, jer trenira moć nad slabijim, bez obzira na rod. Patrijarhat u svojoj strukturi traži i hijerarhiju koja već sama po sebi stupnjuje pozicije moći i nadmoći.
Višestruka ste dobitnica brojnih nacionalnih i međunarodnih nagrada za režiju. Koliko vam ova priznanja daju “vetar u leđa” i da li vam bude dodatnu odgovornost?
Svako priznanje je lijepo, jer dolazi od kolega i struke, no ne opterećujem se s time. U svakom trenutku rada i procesa dajem sve od sebe, a onda se ponekad dogodi i umjetnost. U teatru nikad ne kalkuliram, on je za mene zadnji prostor slobode misli, i taj prostor ne bi se smio nikad ugroziti. Naši poslovi su rudarski, maratonski i uvijek traže da staviš na kocku cijelog sebe, da budeš odgovoran, sa ili bez priznanja.
Osim što se veoma uspešno bavite režijom, ujedno predajete na Akademiji za umetnost i kulturu u Osijeku. Da li je veći izazov režija i rad sa različitim ansamblima ili pak pedagoški rad?
Obožavam svoje studente i radujem se radu s njima, volim kad upadnemo u diskusije, kad analiziramo svaki detalj, kao da sutra ne postoji. Teško mi je uspoređivati jer i pedagoški rad i režija su veliki izazov i svakom pristupam ozbiljno kao da mi je prvi ili zadnji put u životu. No ipak, najviše od svega svo srce dajem svojoj djeci i suprugu koji su tu uvijek uz mene.
Ko su za vas heroine današnjice i čiji vas rad posebno inspiriše?
Uz sve dužno poštovanje prema svim heroinama kojih ima mnogo, bila bih nepravedna kad bi sad istakla nekog, jer širok je opus spisateljica, likovnih i konceptualnih umjetnica, zatim glazbenica i ostalih autorica koje me inspiriraju. Za mene je ipak najveća heroina moja majka, pa onda njena majka – moja baka, i onda majka bake – moja prabaka, kao i baka s očeve strane. Alojzija, Helena, Alojzija, Ana i Iva….To su one nepoznate heroine, koje su podnijele na leđima vrtlog povijesti, trpnje i nepravde, kako bismo mi danas mogle ovako glasno i jasno progovarati. Ova predstava posveta je i njima.
Partner programskog luka Heroine je Erste banka.
Autorka: Marina Marić
Foto: Nađa Repman, privatna arhiva
