Tamburica kao muzički most koji nas spaja

Finale Dunavskog mora, aktuelnog programskog luka Evropske prestonice kulture, obeležiće nesvakidašnji nastup od preko 200 vrhunskih izvođača, orkestara iz 11 zemalja na centralnom novosadsakom trgu. Nemojte propustiti veče autentičnog zvuka tamburice i jedinstvenu Tamburašku filharmoniju, koja će se održati 21. avgusta na Trgu slobode sa početkom u 21 čas. Tambura će u ovom muzičkom spektaklu okupiti brojne virtuoze, a po prvi put i to u Evropskoj prestonici kulture, održaće se jedinstven nastup svetske reprezentacije tamburaša, koji do sada u ovom obimu nikada nije izveden.

Tambura će biti most koji spaja i nas, ljubitelje ove umetnosti, ali i različite žanrove, komuniciraćemo univerzalnim jezikom muzike, te vam toplo preporučujemo da nedeljno veče 21. avgusta provedete u centru Evropske prestonice kulture. U susret događaju koji je podržao Austrijski kulturni forum, osvnuli smo se na istorijsku priču o tradiciji tamburaške muzike na ovim prostorima, čuvenim vojvođanskim svircima i pesmama koje se i danas naručuju u kafanama, ali i instrumentu koji seže do najstarijih civilizacija.

Tambura kao odraz duše Vojvodine

Za tamburašku muziku kažu da je odraz duše Panonske ravnice, nešto što definiše vojvođanski kulturni identitet i gde se tamburica sluša ušima, a čuje srcem. Tamburicu podjednako dobro sviraju i osećaju Srbi, Mađari, Hrvati, Romi, Bunjevci, Šokci, Slovaci, Rusini… U cilju institucionalne zaštite tamburaške tradicije u Vojvodini, tamburaši su upisani u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije.

Tamburica je žičani muzički instrument, koji ima od 4 do 8 žica. Zbog visokih tehničkih mogućnosti koje poseduje, na tamburici se može svirati sve od tradicionalne, klasične, fimske, do savremene muzike. Stoga je tamburica prijemčiva i mlađim naraštajima, a festivali tamburaške muzike su izuzetno popularni. Tradicija tamburaške muzike na prostoru Vojvodine datira iz prve polovine 19. veka, a vojvođansko mesto koje ima najviše tamburaša po glavi stanovnika je selo Deronje, kod Odžaka, gde je održan Prvi internacionalni festival Tamburica fest.

Pre pojave tamburice, veselja su bila praćena gajdama i guslama. Prihvaćeno je mišljenje da su tamburu na panonske prostore doneli Turci. Međutim, vizantijski istoričar Teofilakt Simokata je zapisao da su još stari Sloveni znali za tamburu mnogo pre dolaska Turaka u Anadoliju. Kako god bilo, prva tambura, tzv. samica ili, kako su je još nazivali dangubica, razbibriga ili tikvara, u Vojvodini se pominje još 1551. godine kod putopisca Nikolaja, koji je pratio francuskog konzula na putu za Tursku. Najstarija danas očuvana tambura potiče iz 1847. god. i vlasništvo je Paje Kolarića iz Osijeka. Danas u Vojvodini razlikujemo sledeće vrste tambura: bisernica ili prim (najmanji tamburaški instrument), brač ili basprim, čelo, bugarija ili kontra, stojeće čelo i tamburaški bas-begeš-berde (najveći tamburaški instrument).

Novi Sad: kolevka tamburaških bandi

Krajem 19. i početkom 20. veka malo koje mesto u Vojvodini nije imalo svoj tamburaški orkestar, ali ih je svakako najviše imao Novi Sad. Stvaranju veselog raspoloženja doprinosilo je i to što je u ovom gradu bio priličan broj kafana i gostionica. Prvoklasne tamburaške bande mogle su se čuti u mnogobrojnim kafanama. Veliki novosadski hoteli poput Grand hotel Majera, imali su svoje kafane u kojima su često svirale mađarske ciganske tamburaške bande i to mađarske pesme ili razne kompozicije iz opera i opereta.

Nekadašnji hotel Majer u Novom Sadu

Kafane u kojima se najviše lumpovalo

Najbučnija veselja u Novom Sadu bila su tamo gde su svirale srpske tamburaške družine i gde je zalazila srpska publika. Ovi tamburaši su ne samo svirali nego i pevali. Najbolji tamburaši obično su svirali u kafanama Bela lađa, Kod kamile, Kod Slavnića, Kod tri krune, Kod Plevne… U tim lokalima se uvek našlo veselih gostiju i nisu bili retki slučajevi preko nedelje da se veselo raspoloženje pretvorilo u pravi lumperaj, naročito kada bi se nekome prohtelo da čašćava i “tera kera”. Noćne policijske straže su stalno krstarile ulicama, a naročito oko ovih kafana, jer su noćni izgredi, bilo od strane gospodske mladeži. trgovačkih pomoćnika ili imućnih salašarskih momaka, kod kojih je dolazilo i do fizičkog obračunavanja, bili prilično česti. U to vreme, žene noću uopšte nisu zalazile u kafane. Pamte se samo retki slučajevi da se poneka energična žena usudila da pred zoru ide da traži zalutalog muža i da ga vodi kući.

Tamburaške serenade

Tamburaši su posebne pesme pevali pod devojačkim prozorima, poput Ti već spavaš zlato moje, Tija noći, moje sunce spava, Milkina kuća na kraju, Sunce jarko, ti ne sijaš jednako i druge. Ako bi se, pak, serenada završila pesmom Odbi se biser grana, tj. svatovcem, to je već imalo i svoje posebno značenje, da davalac serenade želi zaprositi devojku. Bilo je i obratnih slučajeva, kada je odbijeni prosac došao da priredi oproštajnu serenadu, a izbiračicama koje bi odbijale prosce, priređivane su “mačje muzike”. To je podrazumevalo mjaukanje i dernjavu pod njenim prozorom kako bi se razbudio ceo komšiluk i ona pošteno osramotila.

Novac za piće i tamburaše se ne štedi

Vojvođanski tamburaši bili su pravi virtuozi na svojim instrumentima, a svirajući po kafanama donosili su pravo lumperajsko raspoloženje i odličan provod uz piće i pesmu. Tako je Jovan Jovanović Zmaj u svom satiričnom listu Starmali iz 1880. god, pišući o koristi štednje, rekao: “Štedeti se može u odelu, u stanu, u jelu – ali u piću to malo teže ide, osobito ako nam tamburaši sviraju.”

Čuvene tamburaške pesme, pored Svatovca i Bećarca, su bile: Što se bore misli moje, Ja sam momak siromah, Vesela je Srbadija, Đaurko mila, Triput ti čuknam, Đuvegije gde ste da ste, Tuga me mori, Da su meni oči tvoje i mnoge druge. Vojvođanski tamburaški orkestri prenosili su naše pesme u svet, sve od Pariza, Berlina i Beča, pa do Amerike, gde su upravo diskografske kuće “Columbia”, “Diadal Records” i druge snimale gramofonske ploče sa ovdašnjom tamburaškom muzikom.

Jedan od osam tamburaša s Petrovaradina

Najpoznatiji novosadski muzičar romskog porekla je bio Janika Balaž, kome je podignut spomenik u blizini Varadinskog mosta, i kome je posvećena pesma Osam tamburaša s Petrovaradina. Gotovo čitavu svoju karijeru proveo je kao član velikog tamburaškog orkestra Radio Novog Sada, a često je sarađivao i sa Zvonkom Bogdanom. Davne 1972. god. Novi Sad je posetio jedan od najvećih violinista XX veka, David Ojstrah i obreo se u kafani na Petrovaradinskoj tvrđavi. Čuvši Janiku kako svira, ostao je zadivljen i pred celom kafanom ustao i odao priznanje, rekavši da je on veći virtuoz od njega samog.

Drugi stvaraoci tamburaške muzike iz Vojvodine koji su se svojim pesmama posebno istakli su Marko Nešić (koji je napisao više od 200 kompozicija, kao što je Đuvegije gde ste da ste, Dones mi vina krčmarice, Biće skoro propast sveta, zatim Vasa Jovanović, Stevan Bačić Trnda, Joca Maksimović Čonka, Laza i Toša Relić, Šandor Šanjika Grebenar

Stihovi jedne pesme Zvonka Bogdana kažu: “Sve je manje dobrih tamburaša, fijakera, snaša i salaša”, ali to danas nije slučaj, jer je ipak Novi Sad Evropska prestonica kulture, ali i prestonica tamburaške muzike.

Autor: msr Ljiljana Dragosavljević Savin, istoričarka

Foto: Jelena Ivanović, Vladimir Veličković

Povezani članci