Vladimir Pištalo: Svako može biti ozbiljan, ali ne i duhovit

Grad knjige na SPENS-u, događaj koji je otvorio nedelju književnosti na ovogodišnjem, jubilarnom Kaleidoskopu kulture, dovodi nam u Evropsku prestonicu kulture neka od najznačajnijih domaćih i regionalnih imena iz sveta književnosti, pozorišta, ali i muzike. Jedan od najznačajnijih savremenih pisaca, Vladimir Pištalo, čija se dela prevode na mnoge svetske jezike, održaće promociju svoje poslednje objavljene knjige Značenje džokera, te vas pozivamo da posetite ovu književnu manifestaciju u gradu kulture 18. septembra u 17 časova.

Književnik Vladimir Pištalo autor je nekoliko romana i ostvarenja poetske proze, među kojima su Milenijum u Beogradu, Manifesti, Slikovnica, Sunce ovog dana, pismo Andriću i drugi. A za možda njegovo najpoznatije književno delo Tesla – portret među maskama, po kojoj je rađena predstava Tesla izumetnik, koju ste imali priliku da gledate u noći Dočeka 2022. godine, ugledni pisac dobio je NIN-ovu nagradu. Ovaj roman ga čini jednim od najprevođenijih književnika. Vladimir Pištalo je više od tri decenije živeo i predavao svetsku i američku istoriju na koledžu u SAD, a zatim se vratio u Srbiju i sada je na čelu Narodne biblioteke Srbije.

Nakon velikog uspeha u svetu romana Tesla, portret među maskama (16 prevoda), Milenijum u Beogradu (7 prevoda) i  Sunce ovog dana, pismo Andriću, koji je ključan za razumevanje našeg nobelovca Iva Andrića, pojavljuje se knjiga koja istovremeno govori o sličnostima i razlikama Srbije i Amerike. Saznajte pravo Značenje džokera i s malim predznanjem krenite sutra na SPENS na promociju knjige ovog sjajnog autora, sa kojim smo porazgovarali uoči književne večeri u Gradu knjige.

Gostovaćete u Evropskoj prestonici kulture na manifestaciji Grad knjige, pa nam na samom početku recite kako vi posmatrate Novi Sad kao evropski grad kulture koji je poneo laskavu titulu početkom godine? I kada govorimo o kulturi u ovom gradu, uopšte, šta biste u njemu izdvojili?

Izdvojio bih najpre, drugačiju atmosferu grada koja se ovde svakako oseća. Ne samo u naglasku ljudi i ritmu života već uopšte i načinu na koji se ovde pristupa kulturi. Imao sam početkom godine jednu ličnu vezu sa Novi Sadom kao Evropskom prestonicom kulture, a to je, zapravo, jedan od prvih događaja u godini titule. Reč je o pozorišnoj predstavi o Tesli, koja je rađena po mom romanu Tesla – portret među maskama. To je jedan vrlo interesantan događaj za umetnika, jer neko zaustavi most i važnu ulicu u gradu zbog nečega što si ti radio u samoći, pišući. Tako da sam baš povezan sa Novim Sadom i radovala me je ta inicijativa, te mislim da uvek grad profitira dugoročno od toga što je Evropska prestonica kulture.

U okviru Grada knjige održaće se i promocija vaše zbirke eseja Značenje džokera u kojoj poredite srpsku i američku kulturu i na jedan humorističan način pravite paralelu dva naroda, odnosno otkrivate činjenice koje stoje iza obrisa ovih dvaju kultura. Šta bi bile suštinske razlike i manje poznate strane mentaliteta Amerikanaca i ovdašnjih Balkanaca?

Interesantno je što ja više uočavam sličnosti, prirodno mi je tako kalibrirana percepcija. Šta bi bila sličnost, recimo, Amerikanci više drame oko svog rasporeda (my business schedule) i „natrpanosti“ dnevnih obaveza. Kad sam bio na postdiplomskim studijama, završao sam ih pre većine svojih kolega, a nisam imao „business schedule“. To je valjda njima neki dokaz da žive dobro svoj život, organizovano. I onda, što kaže jedan moj prijatelj, s fakulteta onda idu kući da gledaju televiziju. Možda sam nepravedan, ali u Americi zaista ljudi mnogo rade, čak i više od naših ljudi, mada i ovde ima ljudi koji su toliko posvećeni poslu. Ali ta fama oko tog rasporeda, koji je jako nabijen i organizovan i koji se ne može menjati, eto to nije naša neka osobina. Ja iskreno mislim da oni nisu zaista toliko organizovani koliko žele da se to dojmi. Mislim da oni posle posla idu da gledaju televiziju (smeh).

Vaš književni opus do sada nije karakterisao objavljivanje eseja. Kako ste nakon tri decenije prikupljanja i beleženja ovih eseja odlučili da je pravo vreme da se oni nađu pod koricama jedne knjige?

To su eseji koji nastajali dugi niz godina, mislim da su najstariji eseji koji se nalaze u ovoj knjizi stari čak i 35 godina, tri decenije sigurno. I onda sam poželeo da ih saberem u knjigu, godinu dana sam ih uklapao, dodavao nove eseje. Međutim, nisu se baš svi uklopili u koncepciju dve celine, koja se formirala dok je knjiga nastajala. A te dve celine su američka i srpska.

A šta bi u ovoj knjizi onda bilo značenje džokera?

Džoker znači iznenađenje. Zamislite žalosni život u kom vas ništa ne bi iznenadilo. Što je Balašević govorio, koji se rodio 1953. godine, a umro 2021. godine, ta povlaka između broja godina je – život. Ta povlaka ne bi trebalo da bude onako ravna kao encefalogram, već živa, i ti skokovi i ta životna iznenađenja, to je – džoker. Stvari u životu nisu predvidljive i da se sve unapred zna, već baš kao džoker, koji može da zameni bilo koju kartu. I ta mogućnost kada se čudo ulije u život i promeni značenje stvari, i perceptivno i kognitivno i po posledicama, i to uskakanje nepredvidivog toka života, to je džoker. On se manifestuje na mnoge načine, jedan od njih je humor. Sve te stvari, taj smeh i neočekivanost u životu, to je to – džoker. Ispitivao sam ljude i pojave koje označavaju džokera i analizirao ih u američkoj i našoj kulturi.

Vaši eseji pisani su u slavu smeha, a kako neretko kažete, smeh je najcivilizovanija muzika na svetu. Ipak, ne može svako biti duhovit. Smatrate li onda da humor ne može biti univerzalan?

To je vrlo dobro pitanje. Svako može da se pravi ozbiljan, da stezanjem obrva navuče masku ozbiljnosti, ali ne može svako da se pravi duhovitim. I to je jedna divna stvar kod džokera. Veliki komičari se ne smeju sami, već se smeju ljudi oko njih. U stvari čim komičar počne da se smeje svojim šalama, to već postaje sumnjivo i ne daj Bože da se smeje jedini. Ali što se tiče univerzalnosti humora, moja pretpostavka je da je on univerzalan i za to bi se mogli naći razlozi. Recimo, pomislite koliko je omiljen bio Monti Pajton kod nas, koji potiče iz jedne potpuno drugačije socijalne klime. Alan Ford je isto bio popularan u bivšoj Jugoslaviji i Italiji, i nigde drugde. Čarli Čaplin u svoje vreme bio je takođe jako popularan, smatran za univerzalan humor, fizički humor, ali recimo moji studenti u Americi ga ne vole i ne razumeju, gledaju na njegove šale bez osmeha. Možda zbog toga što nisu videli nikoga u svojoj generaciji da se tome smeje. Dešava se, prosto, da ljudi ne razumeju jedni druge ili da imaju različite pretpostavke. Tako, recimo, ako pričate nekom čoveku iz Brazila vic o Muji, vi prvo morate da mu objasnite neke premise i ko je Mujo, da bi mogao da shvati značenje priče. Ako neko ispriča vic, to se odmah može videti na licu ljudi, a jedna od najtužnijih aktivnosti je objašnjavanje šale kada nedostaje ona prirodna reakcija.

U vašoj knjizi eseja napisali ste da vam je miris knjiga bio u krvi još pre rođenja, a upravo taj specifičan miris otvorene knjige u rukama je ono što nijedna digitalna knjiga ne može da dočara. Kako vi posmatrate budućnost štampane knjige u eri sveopšte digitalizacije? 

Ja bih, iskreno, tražio knjigu svuda gde mogu da je nađem. I nudio knjigu na svaki način na koji može da dođe do ljudi, čak i u digitalnom obliku. Ljudi danas dosta čitaju na Kindlu, hvale se kako je lagan, kako može da se nosi svuda i u njega stane 100 knjiga, svi oni poznati argumenti. Ali se u Americi dosta čitaju i audio knjige, jer oni dosta voze automobile, pa im je to zgodnije. Ja sam dosta knjiga, koje sam preskočio u svom intelektualnom razvoju, baš upravo na ovaj način odslušao dok sam se vozio u kolima. Ko bi danas uzeo da čita Mobi Dika ili Don Kihota? Ali kada pričamo o otvaranju knjige kao predmetu, i specifičnom mirisu, to je nenadoknadivo. Moguće da će novim generacijama više odgovarati druge forme, ali ja lično više volim miris knjige. Ipak, nikome ga ne namećem. Mislim da će knjige, tačnije priče, preživeti kao bubašvabe. Jer priče su deo našeg DNK. Ljude su stvorila otkrića vatre i priče i to ne može da se izgubi.

Živeli ste oko tri decenije u Americi, predavali ste svetsku i američku istoriju na koledžu Beker u  Masačusetsu, ali ste se vratili u Srbiju i sada ste na čelu Narodne biblioteke Srbije. Koja iskustva iz rada američkih biblioteka je moguće preneti na rad u Narodnoj biblioteci Srbije?

Nisam siguran da bih mogao sve da prenesem, ali nešto sigurno mogu. Tu otvorenost američkih biblioteka prema potrebama građana, koje čak i prevazilaze brigu o knjigama i samo izdavanje knjiga. Tamo je stvarno biblioteka jedna vrsta društvenog centra, što i mi ovde u Narodnoj biblioteci nastojimo da budemo. Jedan kulturni centar, pored svega što jesmo. Priređujemo izložbe i promovišemo nova izdanja i ideje, organizujemo razgovore na različite teme, koncerte, organizovaćemo i pozorišne predstave na temu knjige… Dosta inspiracije za sve to sam dobijao iz američkih biblioteka, koje su najdemokratskija mesta, ustanove u koje svako može da dođe.

Posedujete, dakle, značajno pedagoško isustvo, vaši romani se čitaju na raznim evropskim jezicima i sada ste na mestu direktora velike ustanove. U kojoj ulozi ste najprirodniji?

Bez ikakve dileme, u ulozi pisca.

Kada ste pisali knjigu Tesla – portret među maskama, o životu svetski poznatog genija, da li ste mogli i da pretpostavite da će naići na toliki uspeh i da ćete upravo za ovaj roman dobiti NIN-ovu nagradu?

Ne, zaista nisam ni slutio da će privući toliku pažnju javnosti. Bio sam u Americi kada sam osvojio nagradu i probudio me je poziv u četiri ujutru od pokojnog Milana Vlajčića. Mislim da se još nije bilo razdanilo. Znao sam da poziv može da dođe ili da ne dođe, tako da nisam bio toliko šokiran. Znam da sam reagovao pitanjem „koje su sad moje obaveze i obaveze prema drugim ljudima?“ Nije bila sad neka radost sama po sebi, sve je to bilo jako lepo kad sam došao ovde, nagrada je bila neočekivana, imala je element džokera i knjiga je izuzetno privukla pažnju. Usledile su mnogobrojne književne večeri koje do tada nisam smatrao profesionalnim delom svog života, ali i brojni intervjui… Knjiga je nastavila da se prodaje i nakon NIN-ove nagrade, koja je, kao i svakom piscu, donela novi nivo popularnosti. Zanimljivo je da je ljudi rado traže i posle 12 godina, širom sveta.

Dobitnik ste više prestižnih nagrada među kojima je i pomenuta Ninova. Kako vi posmatrate ova priznanja i bude li ona dodatnu odgovornost u vama?

Nagrade znače privlačenje pažnje, što i nije loše za knjigu, jer ako ste je pisali, pisali ste je da privuče pažnju čitalaca. Kako je nagrada potrebna knjizi, tako je i knjiga potrebna nagradi.

Spadate li u one pisce koji pišu u talasu inspiracije ili ipak razmišljate o svakoj rečenici dok slažete reči? Kako izgleda vaš kreativni proces?

Svaku rečenicu korigujem i izvrćem dok ne budem zadovoljan. Pišem svakog dana u više navrata, i tu se nakupi neki broj sati rada. A kada je reč o inspiraciji, upozorio bih mlade pisce sledeće: nemojte da očekujete da ćete da sedite pored jezera Komo i dok gledate u plavet i ispijate čašu barbareska, inspiracija naleteti sama. Ne, vreme se otima, vreme se krade, uzima za sebe i, što je govorio Tomas Man, treba raditi u seriji malih inspiracija i onda se dodatno radi na rečenici, paragrafu, stranici, poglavlju i tako svakodnevno.

Šta trenutno čitate i koje knjige biste nam preporučili?

Kad sam bio dečak, čitao sam sedam knjiga istovremeno i sad se polako tome opet vraćam. Preporučio bih odličnu nigerijsku spisateljicu Čimamandu Adiči i njenu knjigu Amerikana, koju i sam trenutno čitam, jer osim što divno piše, jako dobro poznaje Ameriku i ljude. Čitam trenutno i Belu Durancija i njegove uspomene o mladosti iz Bača i Subotice (Od Bača do dudove šume u Subotici, 2021.), on je veoma izuzetan istoričar umetnosti. Takođe čitam i Andrićeva Pisma iz 1920, ali i Antologiju kineske proze 20. veka.

Za kraj, recite nam šta ćemo dalje čitati od Vladimira Pištala?

Trenutno radim na jednom romanu koji bi trebalo da se zove Pesma o tri sveta. Izašao je jedan odeljak u časopisu Nova misao, koji izdaje novosadski Kulturni centar (KCNS), i uprkos tome što je nezahvalno govoriti o vremenu, nadam se da će roman izaći sledeće godine.

Partneri Kaleidoskopa kulture su Erste Banka SrbijaIDEADDOR osiguranjeA1 Srbija i Heineken Srbija.

Autorka: Marina Marić

Foto: Vladimir Veličković

Povezani članci