Boris Kovač: Note strasti i melanholije

Čovek panonskog identiteta, filozofski nastrojen, produhovljen, no ipak senzibiliran na signale telesnog i ovozemljaskog, Boris Kovač je umetnik koji se kreće složenim emotivnim putevima, stazama radosti, melanholije, osećanja prolaznosti, „joie de vivre”, nostalgije, strasti, zanosa, apokaliptičnosti… On sebe stalno preispituje, što se prenosi i na muziku. Jer, osim što je izvanredan instrumentalista (pre svega saksofonista i klarinetista), improvizator i kompozitor beskrajne imaginacije, Boris Kovač je i okretni aranžer.

Staro učini novim, postojeće osveženim, praveći od svoje umetnosti celoživotnu, uzbudljivu igru zvukova i ideja. Stoga ne čudi što je svaki koncert Borisa Kovača neponovljivo iskustvo i jedinstveni užitak za duh i čula. Tokom niza minulih godina mi ovog umetnika viđamo, pak, u raznim sastavima i saradnjama, mada se vremenom iskristalisao tim onih najprisnijih saradnika. Takvi su okupljeni u New Ritual Ensemble. Pored Borisa (sopran i alt saksofon, klarinet, melodion, vokal), sastav čine: Aleksandra Krčmar (violina), Lazar Novkov (harmonika), Slobodanka Stević (klavir, sempler), Siniša Mazalica (kontrabas) i Lav Kovač (bubnjevi, sempler). Ovaj koncept je bio naznačen na programski raznovrsnom svečanom otvaranju Evropske prestonice kulture, 13. januara.

Uskoro ćemo isto doživeti u punom formatu, na koncertu u novosadskoj Sinagogi, 10. novembra, na prvoj večeri World music festivala „Pocket Globe” u okviru programskog luka Druga? Evropa. Veče će otvoriti Damir Imamović sa trijom Singer of Tales, a potom će nas Boris Kovač uvući u svoj zavodljivi svet opojnih boja i harmonija, te živih asocijacija… Pritom, kako je sam definisao program koji će predstaviti na festivalu Pocket Globe, mamiće nas „lakšim notama” iz svog bahovski pozamašnog muzičkog bunara…

Šta za vas predstavljaju „lakše note”?

U ovom programu dominiraju „note” iz onog dela mog opusa koji je vezan za world, džez, kvazi-plesnu muziku, teme iz filmova i serija… To je inače zastupljenije na koncertnim scenama u odnosu na moju kamernu muziku, na „teže note” koje ređe sviram, jer zahtevaju puno vežbanja, što za mene, u ovim godinama i sa iskustvom koje sam stekao, više nema smisla, zbog čega se sa sve više žara okrećem komponovanju muzike i pravljenju filmova (Borisov film 4 Suns & Piano imaće srpsku premijeru 6. novembra u Novom Sadu). Takođe, mislim da je publici danas potrebnije da dobije emocije i energiju, pogotovo na koncertima, dok je slušanje muzike u miru, kod kuće, nešto sasvim drugo, i za to je pogodnija moja kamerna muzika, pošto sugeriše kontemplaciju. Inače, lakše note su lakše po formi, ali ne znači i da su lakše za adekvatnu recepciju, iako to možda ne deluje tako na prvu loptu.

Muzičari sastava New Ritual Ensemble sa kojima ćete nastupiti, vaši su dugogodišnji saradnici. Šta je ono što vas drži na okupu i neguje tako jaku ljubav prema zajedničkom radu?

To su ljudi koji najbolje na svetu sviraju moju muziku, a i dobro me trpe, što nekad verovatno nije lako. Dok bih pisao muziku, komponovao, često bih u sebi čuo upravo njihovo sviranje. Međutim, oni uvek i premaše moja zvučna očekivanja. Ti moji saradnici imaju puno prilika da sviraju i u drugim projektima, raznu muziku, možda i bolju od moje, ali verujem da retko sviraju nešto što toliko doživljavaju kao svoje. To je taj kontekst koji delimo – kulturni, mentalitetski, duhovni… To je pravi panonski orkestar. Nadam se da ćemo još dugo da uživamo u našim zajedničkim ritualima.

Osim što ste kompozitorski veoma plodni, upečatljiva osobina vaše umetnosti jesu i sami aranžmani. Neretko istu muziku, svoje iste kompozicije prerađujete za različite ansamble, što se u izvesnoj meri odnosi i na program koji ćete predstaviti sa New Ritual Ensemble-om. Koliko vam je inspirativan sam proces rearanžiranja? Koliko vam i ova vrsta „umetničke igre” pruža radosti?

Aranžmani mogu značajno da promene muzičku ideju. Osim toga, putem aranžiranja dobijam i mogućnost da muziku koju sam napisao pre na primer 25 godina izvodim u novoj formi i sa novim doživljajem istih nota. Taj spoj različitosti i jedinstva je duboka filozofska ideja vezana za suštinu života kao temporalnog fenomena. Jer, kao što kaže Kirkegor (Søren Kierkegaard) – sreća je u ponavljanju, a ne traženju novog. Dakako, ništa se ne može ponoviti isto, pogotovo u umetnosti izvođenja i zato ja još uvek sviram. Posle šest meseci provedenih na svojoj „baušteli”, počeo sam opet sebe da pronalazim u činu muziciranja. Samo komponovati – to mi pak deluje dosadno. Ne razumem kompozitore koji ne izvode svoju muziku. Jer, muzika je pre svega zvuk, a note su mrtav znak na papiru.

Delić prostora u koncertnom programu biće dat jednoj autorskoj baladi vašeg sina Lava Kovača, bubnjara raznih sastava koje vodite. Da li se ta numera možda stilski dobro uklapa u autorski izraz Lavovog oca, ili vas je ona zbog nekih svojih osobenosti pogodila direktno u srce?

Ta balada nema nikakve veze sa mojom muzikom. Prosto je prelepa. Napisao ju je Lav, kom sam zahvalan što već skoro deceniju i po svira moju muziku. On je jedan od najboljih muzičara sa kojima sam ikad svirao. A rekao sam mu da ako napiše dovoljno kompozicija, jednom ćemo da uradimo koncertni program samo sa njegovim autorskim numerama. I to bi možda moglo da se desi pre nego što se ja konačno „odjavim”. To bi baš bilo lepo i smisleno…

Kakva životna filozofija stoji iza vaše emotivno kompleksne muzike i kada ste u svoj rad uključili melodion? Čini se da ovaj instrument savršeno poentira vašu umetnost.

Kontemplacija, ples i emocije su ono čime se muzika bavi bolje nego ijedna druga umetnost. A emocije su one kojima se rukovodimo u životu više nego idejama, konceptima, interesima itd. Muzika bez posredništva ulazi u krv, sva tzv. laka muzika se bavi emocijama, jer tu smo svi najtanji. Dakako, razni su ljudi, pa su i emocije razne, tj. njihove varijacije. Moja je filozofija da u čoveku postoji neki prostor za sve: duhovnost, emocije, erotiku… Pitanje je samo kada se koja „dizna” otvori. Ne razumem kako neko može da piše isključivo duhovnu ili intelektualnu muziku, koliko god da je razvijen njegov duhovni svet. Jer, čovek nije samo duh. Što se tiče melodiona (melodika), on ima taj nostalgično-melanholični karakter, koji nosi puno moje muzike… Čovek mora biti melanholičan ako razume suštinu života.

Autorka: Marija Vitas

Foto: Vladimir Veličković

Povezani članci