Izložbu „Najcrnji talas“ , koja je otvorena u finalu Kaleidoskopa kulture, možete posetiti do 19. oktobra u Distriktu, a donosi nam kombinaciju umetničkog istraživanja i novog pogleda na jednu od najprovokativnijih era jugoslovenskog filma. Postavka kroz novomedijsku umetnost ne osvetljava samo vizuelnu estetiku crnog talasa, već i političke i društvene okvire u kojima su nastajali filmovi reditelja poput Aleksandra Petrovića, Dušana Makavejeva, Karpa Godine i Želimira Žilnika. Kroz radove dr Monike Bilbije Ponjavić, publika ima priliku da doživi kako su ovi buntovni filmski autori razbijali norme svog doba i stvorili dela koja odjekuju i danas. U intervjuu za Visit Distrikt, porazgovarali smo o izazovima i inspiraciji za izložbu, kao i o tome kako crni talas i danas utiče na umetnost i društvo.
Crni talas se opisuje kao buntovnički i provokativan pravac u jugoslovenskoj kinematografiji. Kako izložba „Najcrnji talas” reinterpretira ovu estetiku kroz savremene umetničke instalacije i kako vi posmatrate umetnički i politički kontekst u kojem su stvarali reditelji crnog talasa?
Kada smo se odlučili za ovu izložbu pred mene je stavljen jedan, za mene, prilično lak izbor. Trebalo je da donesem odluku da li pravimo klasičnu arhivsku, dokumentarističku izložbu o takozvanom crnom talasu ili ne. Odgovor je naravno bio ne.
Kažem naravno, zato što za mene tu nema dileme. Klasične, arhivske, dokumentarističke izložbe su odličan izbor, ali ne u mom slučaju. Ne samo zato što se u tome ne osjećam komotno, nego zato što se u svom radu dominantno bavim pričanjem priča scenskim sredstvima. Prostor i tekst su oduvijek bili moje osnovno sredstvo izražavanja, budući da sam ja prvo arhitekta i scenski dizajner, a tek onda vizuelni umjetnik i teoretičar umjetnosti.
Prvo sam donijela odluku da je ova izložba priča o velikanima srpskog i jugoslovenskog filma koji su okarakterisani kao crni (iako to nikada nisu bili), a ne priča o crnom talasu. Dakle, govorimo o Aleksandru Petroviću, Dušanu Makavejevu, Živojinu Pavloviću, Želimiru Žilniku i Karpu A. Godini. Zatim sam u priču uvela i Lazara Stojanovića, studenta čiji je diplomski rad poslužio kao „oružje” kojim se direktno ušlo u obračun sa takozvanim „negativnim pojavama” u kulturi i umjetnosti Jugoslavije i koji suštinski, kada sve ogolite, ne pripada ovom periodu iako je njegov nedjeljiv dio. On je iskorišten kako bi se obračunalo sa najvećima. Kada sam znala da je to priča koju pričam, sljedeći korak je bio prostor. Izmijenila sam prostore, dizajnirala ih i prilagodila priči koju pričam.
Cilj je bio stvoriti tri prostorno i tekstualno autonomne cjeline, ali međusobno povezane. Tako sam došla do toga da su Petrović, Makavejev, Pavlović, Žilnik i Godina smješteni u prostor Radionice u Distriktu, Stojanović u prostor Biroa, a kontekst i kratka istorija ovog perioda u prostor Menze. Svaki od tih novih prostora, koje sam tokom ovog procesa izgradila, ima svoj specifičan vizuelni jezik protkan izvjesnom simbolikom. Velika petorka je prikazana nizom predimenzionisanih ekrana, koje prati skoro isti, ali u važnim dionicama potpuno različit zvuk, Lazar Stojanović je smješten fragmentarno u “monolite” do čijeg sadržaja se ne dolazi lako, dok su kontekst i istorija predstavljeni u gluvoj tišini pod budnim okom Josipa Broza Tita. Vertikala, monumentalnost i sakralnost su vjerovatno ključne riječi i odrednice ove izložbe.
Pored toga što se dominantno bavite scenskim dizajnom, pa je ovakva izložba logičan ishod, da li vas je titula Novog Sada kao UNESCO kreativnog grada u oblasti novih medija usmerila u pravcu ovakvog pristupa ili je to u slučaju izložbe o kinematografiji bilo neizbežno?
Da i da. Sve je tu pomiješano. Novi Sad, film, ja. To je jedna vječna sprega. Ne raditi izložbu novih medija u gradu koji je proglašen za UNESCO kreativni grad u oblasti novih medija bila bi protraćena šansa, posebno kada u obzir uzmemo činjenicu da je primarni fokus priče jugoslovenski novi autorski film, koji je u vrijeme kada je nastao bio prilično ispred svog vremena. Što je, ako mene pitate, i danas slučaj.
Kada na to dodate činjenicu da su se u mom školovanju, radovi sa kojima sam svoje škole završavala uglavnom ticali transformacije javnog prostora za potrebe filmskih festivala i prikazivačke djelatnosti, transformacije javnog prostora scenskim sredstvima, zatim filmskih kustoskih praksi i izlaganja filma u prostoru muzeja i galerija, te identitetske pripadnosti i stvaranja djela scenskog dizajna iz identiteta, onda je jasno da se sve u ovom slučaju poklopilo. I šta i gdje i kako i ko i zašto. To su moje teme. I moje primarno polje djelovanja. Prostor i pokretna slika. Napraviti izložbu o filmu koja je manje živa od filma za mene nije bila opcija.
Zašto se izložba zove Najcrnji talas? Ima li to nekakve veze možda sa najkontroverznijim stvaraocima ili pak najzabranjivanijim filmovima tog vremena?
Ima. Naziv, koji nisam dala ja, je savršen. U mojoj glavi čak i genijalan. I sada mi je žao što ga nisam dala ja, zato što ne mogu zamisliti ništa preciznije, ništa cjelovitije i ništa tačnije, jer ovaj superlativ – najcrnji – sublimira suštinu izložbe i vrlo direktno komunicira moj lični stav prema tekstu Vladimira Jovičića, novinara koji je i krstio ovaj period dodjelivši mu pežorativni naziv „crni talas”. I u tom smislu, Najcrnji talas je pogrdan naziv za crni talas koji je pogrdan naziv za novi autorski jugoslovenski film. Najcrnji. Najbolji.
Na koji način prostorne video-instalacije u Radionici, Menzi i Birou doprinose dubljem razumevanju umetničke i društvene vrednosti crnog talasa?
Ideja je bila, na jedan ličan i poetičan način, ispričati priču o ovim rediteljima, posredstvom njihovih filmova. To znači da sam se u prostornom i tekstualnom smislu koristila njihovim filmskim jezikom, ali i fabulom djela koja reinterpretiram.
Na primjer, film „O ljubavnim vještinama” govori o grupi od par hiljada vojnika i par hiljada djevojaka koji žive na istom mjestu, ali nemaju nikakav dodir. To je film. To mu je fabula. U domenu estetike i vizuelnog jezika, Karpo Godina je poznat po svojim portretima. Stoga, crpeći iz filma, kao i iz estetike i pristupa njegovog reditelja, napravila sam prostornu video instalaciju kojom te muškarce i te žene dovodim u odnos tako što njihove akcentovane i predimenzionisane portrete sučeljavam, dajući im „prvi put” priliku za direktni kontakt. Instalacija se zove „O sentimentalnoj istoriji jugoslovenske narodne armije”. Sam naziv je višeslojan i takođe nešto govori, pored toga što je mali omaž Pekiću.
Po istoj matrici sam obradila svaki film ponaosob i istom metodom ga preobrazila u prostornu video instalaciju zadržavajući pri tom njegovu esenciju. To u praksi znači da sam iz svakog djela izvukla njegovu suštinu (tekst), tu suštinu sam preoblikovala i predstavila jezikom njegovog reditelja, a zatim sam je scenskim sredstvima, a u odnosu na prostor, otjelotvorila. Tako je Karpo sav u portretima, kod Makavejeva je akcenat na montaži (tzv. Serbian Cutting), dok je Petrović statičan i pun života. „Skupljači perja”, i video rad i animacija „Nedogled II”, moj autoportret, su velike slike, bogate detaljima, motivima i simbolikom…koje vam dozvoljavaju, u oba slučaja, da uhvatite trenutak Bekimovog „uspenja i sunovrata”.
Umetnici crnog talasa su često izazivali političke autoritete i prkosili društvenim normama svog vremena. Koje poruke iz njihovih filmova vidiš kao relevantne danas?
Da je zlo u ljudima konstantno i sveprisutno, te da ono uvijek, ali uvijek proizilazi iz neznanja i iz straha. Ovo vidim iz njihovih sudbina. Ništa se do dana dašnjeg nije promijenilo. A iz njihovih filmova da je sloboda jedina stvar vrijedna žrtve i da je hrabrost, odnosno petlja da se sa tim zlom izboriš najveća vrlina mislećeg čovjeka. I najveća odgovornost. Stoga, ne dopustite da svjetlo u vama postane tama.
Program Najcrnjeg talasa, u finalu Kaleidoskopa kulture, upotpunio je i razgovor sa velikanom filmske ere crnog talasa, novosadskim rediteljem Želimirom Žilnikom, a upravo je ova izložba omaž i njegovim delima. Kako bi opisala saradnju s njim?
Želimir Žilnik je jedan od mojih omiljenih srpskih reditelja, a njegov film „Rani radovi” jedan od mojih omiljenih filmova, čija je estetika i poetika tako bliska mojoj. Upravo zbog toga, imala sam veliku tremu, jer ozbiljna je odgovornost reinterpretirati delo takvog velikana i velika čast dobiti uopšte priliku za to. Međutim, kako se ispostavilo, svi moji strahovi su bili neopravdani, jer gospodin Žilnik i njegova supruga i producent gospođa Sarita Matijević Žilnik su tako prijatni i neposredni ljudi, kao i svi veliki umjetnici uostalom, koji su mi na svakom koraku tokom ovog procesa izašli u susret. Na tome ću uvijek biti zahvalna. Na lakoći saradnje. I na lekciji koju sam davno naučila, ali sam na nju ovom prilikom ponovo upućena.
Da li je bilo neočekivanih otkrića tokom istraživanja?
Da. Da je Miroslav Krleža direktno ili indirektno, svejedno je, učestvovao u odluci o uspostavljanju logora na Golom otoku. Nisam to znala. Perverznost tog čina me šokirala.
Izložba kombinuje umetničku interpretaciju i arhivske dokumente. Kako ste birali materijale i koliko je važna umetnička sloboda u predstavljanju ovog perioda?
Pored toga što sam već znala dosta o ovom periodu, istraživanje je trajalo skoro godinu dana. Na kraju sam završila sa gomilom materijala koji sam onda morala sistematično složiti i u najvećoj mjeri odbaciti. Zadržala sam samo ono što mi je funkcionalno bilo značajno, jer cilj mi je bio u što kraćem formatu prenijeti maksimalan broj informacija, ali na takav način da vas samo uvedem u priču o ovih dvanaest godina. „Najcrnji talas” je, kako ja to vidim, prolog za istraživanje jugoslovenskog novog autorskog filma i svega što se u tom periodu oko njega dešavalo. O njegovoj mistifikaciji i demistifikaciji. Od toga koliko je taj prolog dobar zavisi koliko daleko ćete ući u zečiju rupu. Ili vas je zainteresovalo ili nije. A zečija rupa je ozbiljno duboka.
Stoga, sve što vidite na izložbi je bilo u službi priče. Tako sam i birala. Sad kada gledam unazad, ne bih ništa ni dodala ni oduzela. To je to. I imala sam apsolutnu slobodu u tome…da biram, da razmišljam, da odlučujem…da kažem šta želim, kako želim i koliko želim. To sam i uradila. I na tome sam takođe ozbiljno zahvalna. Na slobodi da to uradim u svom tempu, svojoj poetici i svom senzibilitetu, prema svojoj viziji o tome kako bi ta izložba i taj prostor trebalo da izgledaju. I da stojim iza toga što je urađeno. Ako ne stojiš ili ne možeš da staneš iza svoje odluke, iza svog stava, iza onoga što si javno rekao i uradio, a svaka umjetnost u trenutku kada izađe pred publiku postaje javni govor, javna stvar, ako nemaš stav, onda to nije to. Nije sloboda. Onda je to kompromis i savijanje kičme. Dobiti onu vrstu povjerenja da uradiš nešto bez savijanja kičme, na svim instancama, to je sloboda. I mislim da je kompletan tim, koji je učestvovao u procesu stvaranja izložbe u prostoru ta ključna četiri dana gdje se izložba ili desi ili ne desi, to osjetio. Zoran, Zvonko, Boris, Nemanja, Dušan, Ivan, Marko, Miloš, Nemanja, Minja, Nikola, Strahinja, Dragomir, Anđelko…Mi smo svi disali kao jedno, vjerujući jedni drugima, vjerujući u to što radimo, želeći da to uspije, što u ovim prostorima i uslovima uopšte nije bio lak zadatak. Naprotiv. Ali uspjeli smo. To disanje, ne postoji bolji osjećaj od toga.
Kako se crni talas pozicionira u savremenoj umetnosti i može li ova retrospektiva da podstakne nova tumačenja ili debate o slobodi izražavanja i umetničkoj autonomiji?
Ljepota ovih filmova leži u bezvremenosti njihovih tema. Tema slobode, tema života i smrti, pripadnosti, slobode govora, potrebe da budeš svoj, odgovornosti i prava, dobra i zla, morala i slobodne volje…to su teme koje su, po svojoj prirodi, uvijek aktuelne i uvijek svježe. Uz to, jezik kojim su ovi filmovi ispričani jaše na novom talasu, koji je u velikoj mjeri oslobodio, otvorio i zadužio film. Generalno. Crni talas, odnosno novi autorski film dakle, ne može biti savremeniji nego što to već jeste i njegova priroda je priroda životne ljubopitljivosti i radosti i mladalačke energije, u njegovoj prirodi je da pita, da traga, da zadirkuje, provocira, da otkriva, odbacuje, daje, da šapuće, govori, viče…na jednom univerzalnom jeziku koji je svaki čovjek u stanju razumjeti… što dobra i velika umjetnost, uostalom, uvijek i radi.
Umjetnost i sloboda, izražavanja, ali i svega ostalog, su za mene sinonimi. Jedno bez drugog ne postoji. Ili ne bi trebalo da postoji. To je posebno evidentno danas, jer na slobodi govora, kao jednoj ogromnoj temi u kontekstu identitetskih politika, stvari se trenutno lome…
Kakve su reakcije publike?
Zadovoljna sam. Postigla sam ono što mi je uvijek cilj kada izlažem. U procesu stvaranja, ja sam matematičar. Sve mora biti na određenom mjestu iz određenog razloga i sa smislom koji je jasan samo meni. U mojoj glavi. Koji vidim tako čisto, ali koji apsolutno ne znam verbalizovati, ne znam objasniti niti prenijeti drugima. Tražim samo da mi se vjeruje. To je moj arhitektonski mozak. Međutim, u izlazu, u konačnom proizvodu, racio ne igra nikakvu ulogu, racio više ne postoji, jer u izlazu je jedino emocija važna. Emocija publike. To je uvijek moj cilj. Proizvesti prostor u kojem nešto osjećate. To je umjetnik u meni.
I mislim da je na ovakvim izložbama koje zahtijevaju vrijeme jako važan taj čin boravka u prostoru. Ukoliko ste to u mogućnosti sebi da priuštite, otiđite sami i boravite. Lezite na pod, sjednite ispred ekrana, šta god vam prija… i boravite. Liječi.
Postoji ta jedna reakcija koju sam čula na otvaranju i koja mi je ostala urezana: „Ne znam šta osjećam, ali osjećam to intenzivno.” To je tačno to, to čemu težim. I u tom trenutku sam znala da sam uspjela. Jer ako vam pođe za rukom da svojim unutrašnjim svijetom dodirnete jednu osobu, da u njoj nešto proizvedete, to je to, uspjeli ste. Za mene je oduvijek samo jedna osoba bila dovoljna. Uvijek.
Dr Monika Bilbija Ponjavić je arhitekta, scenski dizajner, vizuelni umetnik, teoretičar umetnosti.
Izlagala je na Praškom kvadrijenalu scenskog dizajna, scenografije i prostora, Međunarodnoj izložbi scenskog dizajna Kardif, Mikseru, Sarajevskoj Zimi, Bijenalu scenskog dizajna, Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu, KC Banski dvor, Sterijinom pozorju, Bitefu, Kulturnoj stanici Svilara, KC Beograd, Alternativi Gdanjsk… na oko 15 kolektivnih izložbi. Iza sebe ima jednu stalnu postavku i tri samostalne izložbe. U svom umetničkom radu fokusirana je na transformaciju prostora scenskim sredstvima, kao i na stvaranje prostornih video, audio i svetlosnih instalacija. Pored umetnosti, aktivno se bavi stručnim i naučnim radom.
Arhitekturu je završila na AGF-u Univerziteta u Banjaluci, teatrologiju na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta u Amsterdamu, teoriju dramskih i audio-vizuelnih umetnosti na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, a doktorat iz scenskog dizajna na Departmanu za arhitekturu Fakulteta tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu.
Foto: Srđan Doroški, Vladimir Veličković
