Taus Makačeva: Moje delo posvećeno je onima koji su načinjeni nevidljivim

„Postoji brošura sa uputstvom i savetima kako da se ponašate u slučaju da postanete migrant, i ljudi ovde govore ‘Uzmi je, nikad ne znaš kada ti može dobro doći’, što je zastrašujuće, ali je to realnost sveta u kojem živimo. Nadam se da će ovaj program, koji je posvećen migracijama, podići svest o tome da bilo kome, bilo kad, može zatrebati ova knjižica“, reči su jedne od najboljih savremenih umetnica, Taus Makačeve, čiji je umetnički rad deo izložbe Migracije u umetnosti – umetnost migracija, koja je u okviru programa Seobe, Evropske prestonice kulture, postavljena do 30. aprila u Galeriji Matice srpske.

Taus Makačeva izvanredna je umetnica koja je svoj izraz pronašla kroz video-umetnost, kao i instalacije i performanse koji kritički ispituju šta se dešava kada različite kulture i tradicije dođu u dodir jedna sa drugom. Kroz njene radove, koji su često duhoviti, Taus Makačeva istražuje kompleksne veze između istorije umetnosti, politike, prošlosti i savremene kulture. Njena umetnička dela izložena su u poznatim galerijama širom sveta i mogu se videti u gradovima poput Ontarija, Pariza, Los Anđelesa, Londona, Torina, Bakua i mnogih drugih.

Taus Makačeva bila je gošća Galerije Matice srpske u Novom Sadu, gde je održan i razgovor sa njom na temu umetnosti i migracija. Svoje utiske podelila je i za Visit Novi Sad.

Kako se vaše učešće u izložbi Migracije u umetnosti, umetnost migracija razlikuje od vaših prethodnih radova?

Na sreću, ili nažalost, svi moji projekti se razlikuju jedni od drugih. To je i stvar izbora, mislim možete da izaberete da oslikavate kvake celog svog života, da izgradite stil, razvijete tržište, ali ja nisam preterano zainteresovana za to, tako da u mom radu možete videti disfunkcionalnu sovjetsku teretanu, možete videti cirkus koji je nastanjen nečim što možete nazvati stilom pisanja kao što je magični realizam, možete videti nakit, možete videti, kao što sam već rekla, balone, tako da primetite da su u pitanju skroz drugačiji radovi, na sreću. Ali stvar je u tome da je to jedini način na koji mi je to sve zanimljivo, jer bih se u suprotnom bavila nečim drugim. Svakim radom pokušavam da isprobam nešto novo i vidim koje forme sam rad zahteva. U početku je sve samo oblak reči i razgovora, a onda kada pustite da malo odstoji, i sve to svarite, a mislim da je varenje ključna reč za moju metodiku i rad, nešto nadođe.

Kako biste opisali vaš rad i umetnost, i na koji način ste doprineli izložbi u Galeriji Matice srpske?

Mislim da se ja opirem stvarima. Bilo da su u pitanju zidovi, institucije, ili razni okviri, i smatram da se u poslednje vreme moj rad uveliko odnosi na metodološke eksperimente, poput različitih radova. Radovi se kreću od kompleta nakita do balona satkanog od tkanine od devet metara koji želi da leti, ali ne može. Tako da u suštini, mislim da se radi o raznim oblicima otpora i zaista verujem da umetnost ima generativnu funkciju, kao da uvek mora da postoji neka vrsta otvora na kraju.

Moj doprinos ovoj izložbi je delo koje je neophodno ne samo videti, već i čuti. To je delo pod nazivom „Bida“, a posvećeno je velikom broju nevidljivih, onih koji su načinjeni nevidljivim, ili nestalih čamaca u raznim vodama. Jedan od glavnih izvora za rad bio mi je video iz forenzičke okeanografije Left-To-Die Boat, koji je analiza pokušaja spašavanja broda punog ljudi koji traže utočište. Kada sam pravila „Bidu“, bila sam veoma svesna tog dela i bila sam svesna, takozvane, migrantske krize koja se odvijala u Evropi, i svesna svog osećaja paralizovanosti i nemoći, pa sam razmišljala šta ja mogu da učinim, da li umetnost može bilo šta da uradi i da li ja mogu da učinim nešto povodom ovih nevidljivih voda.

Kada razgovaramo o kulturi, šta, kao umetnica, smatrate vašim obavezama?

Mislim da samo moram da budem iskrena prema sebi. Takođe, postoje momenti u mom radu kada sam zaista tužna i to su momenti kada rad ne dolazi na svoje, kada nisam pronašla formu i reči, i kada jednostavno to još uvek nije to. Ostatak vremena stvarno uživam u procesu, ali kada ne ide kako treba ne mogu „naterati nešto da funkcioniše“, to nisam ja, tako da je to povezano i s onim da moram biti iskrena prema sebi i ostati dosledna sebi i svom radu.

Šta je za vas poveznica između umetnosti i migracija?

Čak i kada sagledamo ovu izložbu, i kada vidimo istorijske primere, Šagala, na primer, vidite tačke, vidite mapu putovanja i mislim da je putovanje geografsko, ali takođe predstavlja empatični oblik putovanja. Mislim da u svetu umetnosti postoji mnogo izuzetno empatičnih ljudi tako da oni mogu da saosećaju sa iskustvima drugih osoba i mislim da što više putujete kroz geografiju i kroz bol, nažalost, više ste u mogućnosti da se povežete s drugim ljudima i razumete njihova iskustva i to vam omogućava da stvarate potpuno različita umetnička dela.

Kakvi su vaši prvi utisci o Srbiji i Novom Sadu?

Zaista uživam u direktnosti i realnosti svega. To osećanje je veoma plemenito.

U propratnom programu izložbe Migracije u umetnosti – umetnost migracija održaće se stručna vođenja kroz izložbe kao i umetnička predavanja, razgovori sa umetnicima i filmske projekcije. Filmovi koji će biti prikazani su Mala Palestina, dnevnik opsade, Čovek koji je prodao svoju kožu i Požar na moru.

Autor: Feđa Putnik

Foto: Vladimir Veličković

Povezani članci